Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi. Izvadi jedan zamotuljak u posivjelom papiru i reče: “Ovo nije bilo što, ovo je nešto posebno.”
Odmotao je paketić i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu. Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New Yorku, prije otprilike osam ili devet godina. Nikad je nije nosila. Čuvala ju je za neku “posebnu priliku”.
“Dobro… ja mislim da je sada prigodna prilika za to”. Prišao je krevetu i položio haljinu pored druge garderobe, koju će ona imati na pogrebu.
Njegova žena je umrla. Okrenu se prema meni i reče:
“Ne čuvaj nikada ništa za neke posebne prilike, jer svaki dan u tvom životu je poseban”.
Još uvijek mislim na njegove riječi… one su promijenile moj život. Više čitam, a čistim manje. Sjedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu. Provodim više vremena s obitelji, a manje na poslu. Shvatio sam da je život u biti jedna cjelina ispunjena uzvicima, a ne tečaj preživljavanja.
Više ništa ne čuvam. Upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan. Obučem moj novi sako kad idem u supermarket, ako mi tako dođe. Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim. Fraze…”jednog dana” i “jednog od ovih dana” su nestale iz mog rječnika.
Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA. Ja nisam siguran u to što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra, u što mi svi vjerujemo. Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima. Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila da joj oproste neke nesporazume, i pomirila se s njima. Vjerujem da bi išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana. Vjerujem da bi učinila mnoge neučinjene stvari.
Smeta me što sam prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam ja “jednog dana” htio kontaktirati. Smeta mi što ne pišem pisma, koja sam mislio pisati “jednog od ovih dana”. Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i djeci, češće, koliko ih volim. Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, i ne čuvam nešto, što može obogatiti naš život smijehom i radošću.
I svaki dan kažem samom sebi, da je danas jedan poseban dan.
Svaki dan, svaki sat, svaka minuta, svaki trenutak… je poseban.
Nepoznat autor
