Sad razmatrajmo drugi grijeh, što ga počiniše naši prvi roditelji Adam i Eva. Bog ih je stvorio svete i pravedne, nadario ih velikim milostima, nastanio u zemaljskom raju, učinio ih gospodarima svih stvari na zemlji i dopustio im služiti se svima i jesti od svega, samo ne sa stabla od znanja dobra i zla, što bješe u sredini vrta; pa ako tu njegovu zapovijed održe, obeća im, da će ih preseliti u rajsku slavu i samoga sebe dati im na vječno uživanje. No nečisti duh u spodobi zmije, zavideći im sreću, uspne se na stablo, te stade Evu zavodljivim obećanjima navađati na zlo, da jede s onoga stabla. Eva, slaba žena, koja se i onako lako dade zavarati, povjerova zmiji, zagleda se u stablo, voće joj omili, poželi ga, posegne za njim, otrgne, stavi u usta, zagrize, okusi i proguta, donese mužu, koji također okusi i pojede. I tako su oba, jedući sa zabranjenoga stabla, Božju zapovijed, prekršili i sagriješili. Zbog toga ih Bog protjera iz raja, osudi i njih i cijelo njihovo potomstvo na nebrojene nevolje i muke a napokon na smrt. Izgubiše svetost i pravednost i cijeli svoj život sprovedoše u neprestanoj pokori. Sad razmatrajmo malko prilike kod ovoga žalosnoga događaja. Tko kazni? Bog, najmudriji i najpravedniji, Bog, čijem milosrđu nema konca ; Bog, najbolji otac, koji djecu svoju neizmjerno ljubi. A koga Bog kazni ? Adama i Evu, koje je malo prije iz neizmjerne ljubavi stvorio sebi na slavu, koje je učinio gospodarima zemlje, i odredio da budu praroditelji cijeloga roda ljudskoga. A zašto ih kazni? Za jedan samo grijeh neposlušnosti. A kako su sagriješili? Nesmotreno, zavedeni od nečistoga duha. Htjedoše znati više, nego im bi dopušteno. Pak kako ih kazni? Protjerani su iz raja, lišeni su pravednosti i milosti Božje, podvrgnuti su nebrojenim nevoljama duše i tijela: jadu, bolestima svake vrsti a napokon smrti; razum im potamnje a volja se nagnu k zlu, tako da je nastao neprestani boj duše protiv tijela, a tijela protiv duše. No ta kazna ne stiže samo njih, već i čitavo njihovo pokoljenje. Sva zla i nevolje, koje su od početka svijeta vladale zemljom, i koje će vladati do konca svijeta, posljedice su ovoga grijeha. Odatle toliki ratovi, ubojstva, potresi, podvođenja, požari, glad; tolike nesreće na kopnu i moru; zima, vrućina itd. Ovaj je grijeh kriv, te smo podvrgnuti tolikim bolestima, a napokon moramo umrijeti. Ovaj je grijeh kriv, da padamo u mnoge druge grijehe, te mnogi ljudi propadnu za vijekove u pakao. Sad se usporedimo s našim prvim roditeljima i razmatrajmo malko njihov grijeh i naše grijehe. Oni su bili na grijeh zavedeni i prevareni, a mi smo sami tražili i prigodu, pa i drugoga na grijeh zavodili. Oni su sagriješili, kad još nisu znali, kako strogo Bog grijeh kazni, a mi griješimo iza kako smo već o tom dosta puta čuli, pa možda i iskusili. Oni su sagriješili, kad još nisu znali kako neizmjerno Bog na grijeh mrzi, a mi griješimo iako znamo, da zbog naših grijeha ni svomu jedinorođenomu Sinu nije oprostio. Oni se onaj čas podvrgli pokori i za svoj grijeh preko 900 godina činili najstrožu pokoru, a mi poslije toliko grijeha još uvijek padamo u nove grijehe i ne želimo se obratiti.
Ulomak iz knjige DUHOVNA RAZMATRANJA, dr Martin Stiglić, Zagreb 1897.
