Na trećem katu jedne zagrebačke četverokatnice živio je Mate sa svojim roditeljima. Kada su se roditelji doselili u tu zgradu, Mate je imao tri godine. Susjedi su s prozora gledali kako nekoliko kamiona dovozi namještaj, vrlo lijep, moderan i potpuno nov. Svima je bilo čudno jer ta zagrebačka četvrt nije bila četvrt zagrebačkog glamoura već običnih radnika koji su prilično teško zarađivali za svakodnevni kruh. Roditelji su imali krasne automobile, svako svoj. Mate je, dakako, vozio najmoderniji bicikl. Djeca su se divila njegovom žutom biciklu dok su njihovi roditelji ljubomorno promatrali njihovu sreću. Da li su uistinu bili sretni?
Te godine, jesen je bila posebno kišna i hladna. Jutra su bila poprilično tamna, tako da se bilo teško ustajati iz toplih kreveta. Svako jutro, Matina mama se prva budila, skuhala si kavu i u miru uživala u jutru, jedinom dijelu dana kada je bila sama. Njezin suprug nije volio što ona puši, ali nitko joj nije mogao sugerirati da ostavi taj otrov. Govorila je: « Ja baš volim pušiti!» Nakon nje, budio se Matin tata i odmah, već po navici, odlazio u kupaonicu. Brijanje, umivanje, zubi, tuširanje; i tako iz dana u dan. Kada je napunio četiri godine, Mate bi se dizao zajedno s tatom i pravio mu društvo u kupaonici. « Zašto se ja ne mogu brijati kao ti?» upitao ga je jednog jutra?» « Zato što još moraš narasti. Kada budeš visok kao tata, tada ćeš moći raditi sve što i ja. Moći ćeš se i brijati!» Mate je radosno skočio s male stolice na kojoj je stajao i otrčao mami u kuhinju.» Mama, rekao mi je tata da kada budem narastao kao i on da ću moći raditi sve što i on radi!» Naravno, odgovori mama. Dođi da te poljubim. Tako, a sada idem. Ti budi dobar i slušaj tetu Dijanu u vrtiću. Danas će te tata odvesti, a ja ću doći po tebe!» Još nije ni izgovorila posljednju riječ, kad li joj zazvoni mobitel. «Stižem za petnaest minuta, a ti nam skuhaj kavu.» Spremi mobitel u torbu i izađe iz stana. Mate je stajao na kuhinjskom pragu, očekujući da se mama okrene i pošalje mu pusu. U zadnje vrijeme to nije činila. Nešto se događalo između nje i supruga. Počeli su se polako udaljavati jedno od drugoga. Ona je sve manje vremena provodila kod kuće. Kada bi i bila, uvijek joj je društvo pravila prijateljica. Jako dugo nije bila na samo sa svoja dva muškarca – sinom i suprugom.
Na drugom katu te iste zgrade živjela je gospođa Mandica. Bila je upućena u sve novosti koje su se događale u tom dijelu grada. Niti jedne novine, vijesti, a kamo li lokalni frizerski salon, nisu bili bolje informirani od nje. Neki dan je na izlazu iz zgrade zaustavila Ružicu, Matinu mamu i upitala kako to da nju uvijek samu viđa kako odlazi od kuće.» Gdje vam je muž, kada uvijek sami hodate po gradu?» Ružica je samo hladno i malo povišenim tonom odgovorila:» To se vas ne tiče! Bilo bi bolje da gledate svoja posla!» «Kakve li drskosti!»-promrsila je kroz zube gospođa Mandica. Pa čovjek više nikoga ne smije ništa pitati!»
Matin tata se zvao Zlatko. Bio je visok, zgodan tridesetogodišnjak. Visoko čelo mu je samo znakovito odavalo visoku inteligenciju kojom je uistinu bio obdaren. Ispod čela, uvijek sjajna dva smeđa oka, veselo su gledala na svijet. Pogled i njegova toplina bi se potpuno mijenjali na više kada bi promatrao svoga sina jedinca. Bio mu je sve, cijeli njegov život.
Od Matinog rođenja je bio uz njega. Kada bi noću plakao, dizao se i ako nije trebao jesti, nosio bi ga dok se ne umiri. Znao ga je satima držati i ljubiti. Za lijepog vremena, uzimao je kolica i šetao sina po parku. Svi susjedi su se međusobno složili da je Zlatko najbolji tata u kvartu.
Nakon što je mama Ružica otišla na posao, tata je obukao sina, obuo mu cipelice, kaputić i priredio njegov mali kišobran. Obukao je sebe i njih dvojca su se polako spustila niz stepenice u prizemlje. Zlatko je rekao Mati da ga pričeka pred ulazom dok tata ne ugrije auto, tako da maleni odmah može ući u topli automobil. Jako su pazili na njega što je uostalom i za očekivati jer im je bio jedino i najveće blago. On je htio još djece. Volio ih je. Volio je ta mala bića, tako iskrena i divna. Supruga, naprotiv baš i nije voljela djecu. Posao joj je bio na prvom mjestu u životu.
Ružica je odrasla u skromnoj Dubrovačkoj obitelji. Njezini roditelji su još osim nje imali sina i kćerku. Ona je bila najstarija i nekako s najmanje nježnosti. Tata im je bio pomorac. S obzirom da je bio veliki ljubitelj žena, u svakoj većoj luci, nalazio bi novu «žrtvu». Supruga, naravno ništa nije znala . No, svaki puta kada bi njegov brod isplovio, osjećala je nemir i svojevrstan strah. Ženska intuicija!
Ružicina mama radila je kao medicinska sestra. Česta noćna dežurstva bila su dosta mučna za djecu. Ona su ostajala sama kod kuće i zabavljala se na razne načine. Jednom prilikom je Ružicin brat popio punu bočicu tableta. Na sreću da se Ružica znala služiti telefonom. Brzo je nazvala mamu u bolnicu. Mama je došla s kolima Hitne pomoći. Bratu su ispumpali želudac i spasili mu život. Njih troje su imali uzbudljivo djetinjstvo, s malo mamine i ništa tatine ljubavi. Tužno. Iz toga razloga, ona i nije mogla niti znala voljeti. Ne kaže se uzalud da onaj koji nema, ne može ni dati! Već je godinu dana imala ljubavnika. Uspijevala je to sakrivati, ali oči su je polako počele odavati. Prema Zlatku je postala gruba i hladna. Mate ju je često znao zagrliti očekujući da i ona učini isto. Ona bi uzela njegove male ručice, skinula ih sa sebe i šapnula mu kako mora kuhati ručak za sutra. Najčešće je to bila tjestenina koja se brzo skuhala i koju Zlatko nije volio jesti. Šutio je i stoički podnosio uvrede koje mu je ona nanosila. Sve zbog sina. Nije želio da Mate osjeti niti djelić napetosti između njih. Nastojao ga je zaštiti od svega. Nakon posla, provodio bi vrijeme s njim. Igrao se s njim, pričao mu priče, vodio ga u kino. Ružica nije voljela Zlatkovu familiju. Matu je tek nekoliko puta godišnje puštala k njima. Oni su ga bili željni i strašno su patili zbog svega toga. Zlatkova bol bila je i njihova. Bili su veliki vjernici i tu veliku bol predali su Bogu, vjerujući da će on iznaći najbolje rješenje.
S obzirom da su puno zarađivali, Ružica i Zlatko su se odlučili preseliti u novi stan. Odnosi među njima bili su sve napetiji. Mate je često bio kod njezinih roditelja u Dubrovniku. Polako je počeo dobivati i dubrovački naglasak. Zlatko koji nikada do tada nije pušio, od muke se propušio. Vikendima bi odlazio s prijateljem van. Često je dolazio kući pripit. Jedno jutro, Ružica je skuhala kavu i probudila Zlatka. «Dođi», rekla mu je, željela bih da malo popričamo. On se umio i došao u kuhinju. Ona je već popušila nekoliko cigareta tako da je kuhinja bila prekrivena gustim oblakom bjeličastog dima. Zlatko je otpio gutljaj tople, crne kave i zapalio cigaretu. « Zlatko, reče ona, mislim da bi bilo najbolje da se rastanemo. Ovako više ne može. Njemu je ispala cigareta iz ruke, a kava u grlu mu se zagrcnula. «Što si rekla? Da se rastanemo?-Da- reče hladno. «Što će biti s Matom?-upita on. « Mate ide sa mnom u novi stan! Zlatko se ustao od stola i otišao u kupaonicu. Pustio je mlaz hladne vode i pljuskao si lice hladnim kapljicama. Nije mogao vjerovati da se to njemu događa. Nedavno se rastao i njegov najbolji prijatelj. Razlika je bila ta što je njegov prijatelj ostavio svoju ženu, dok je ovdje situacija bila obrnuta. Njegova žena je ostavljala njega! Nezamislivo!
Nakon nekoliko dana, javio je svojim roditeljima i braći koji su ostali šokirani. Svi su plakali, jer brak koji je bio sklopljen u crkvi, za njih je bio svet. »Bože, što će ljudi reći- plakala je na glas Zlatkova mama.« Ma, briga nas za svijet, odgovorio joj je suprug ozbiljnim glasom. Važno nam je jedino da nam se sin spasi iz tog pakla. Voljela bih da i Mate bude s njim. Ta, on ga je i odgojio, zar ne?» Veo tuge obavio je Zlatkovu familiju.
Još nekoliko mjeseci su ostali zajedno. Dan Ružicinog odlaska se primakao. Spakirala je svoje stvari, uzela Matu i zauvijek otišla iz Zlatkovog života.
Rana na Matinoj duši koja je nastala rastavom braka njegovih roditelja je neizlječiva.
S obzirom da nakon razvoda Ružica gotovo nikada nije bila kod kuće ni s Matom, on je najviše vremena provodio u Dubrovniku. Zlatko ju je tužio i dobio tužbu.
Bio je lijep proljetni dan. Miris procvjetalog drveća se širio zrakom. Pred zgradom se zaustavilo vozilo. Iz njega je izišao Mate. Popeo se stepenicama do ulaza u zgradu. Pozvonio je. Preko Portafona je čuo tatin glas. Suze su mu potekle niz lice. Rekao je: «Stigao sam, otvori mi.- Uđi, sine moj! Odgovorio je Zlatko drhtavim glasom. Od tada se više nisu razdvajali. S mamom se ponekad viđao. Zlatko je i nadalje ostao najbolji tata u kvartu! Tako makar kažu susjedi sa susjedom Mandicom na čelu!
Nepoznati autor
