« Martina, zatvori ta vrata! Propuh je!» – vikala je mama iz kuhinje. Još dva dana pa će mi biti petnaesti rođendan. « Pa jel’ me čuješ? Meni su ruke pune brašna inače bih ja to već davno učinila.» Odjednom se začuo snažan tresak i vrata su se sama zatvorila.» Hvala Bogu», pomislila sam. Potrbuške sam ležala na krevetu u svojoj sobi i otvorenih usta, bez treptanja, pratila omiljenu seriju. Čak je i živahni papagaj Roro, koji je bio smješten pored moga kreveta, tih pola sata šutio. Ponekad mi se ptičiji mozak čini dovoljno velik za puno toga. Kada bi barem neki ljudi imali i toliko u svojoj glavi, svima bi nam bilo puno lakše!
Pored televizora, u malenom okviru, stajala je fotografija moga Slavena. Svaki puta kada bih ga pogledala, od struje koja mi je prolazila tijelom, mogla sam skuhati kompletan ručak. Pogađate, Slaven je bio moj dečko, prva velika ljubav koja se nikada ne zaboravlja. Lijevo od kreveta je prozor kroz kojeg se vide more i otoci. U ovo zadnje vrijeme, umjesto u knjigu, gledam u more i maštam; maštam kako brodom plovimo Slaven i ja. Brod je samo naš. Zaustavljamo se u malenim uvalicama u kojima se kupamo, lovimo ribu i uživamo jedno u drugome. Desno od kreveta je ormar iz kojeg doslovno ispada moja garderoba. Već sam ga tisuću puta mogla složiti, ali tko bi tada gledao kroz prozor?
Stanovali smo na desetom katu jednog splitskog nebodera koji je bio nedaleko od poznate Rive. Sve nam je bilo blizu. Za mene je najvažnije bilo to da sam sa svoga prozora, vidjela Slavenov. Nedavno mi je kupio dobar dalekozor, tako da imam osjećaj da ga mogu i dodirivati. Slaven je prekrasan šesnaestogodišnjak koji se ni po čemu ne razlikuje od ostatka njegove generacije. No, za mene je on naj! Kovrčava gusta smeđa kosa i blage zelene oči, nešto su čime me uvijek ponovo osvoji. Tri puta tjedno u našoj ekonomskoj školi trenira košarku. Živi u zgradi do moje također na desetom katu. Ima sestru, brata i roditelje. Upoznala sam mu jedino brata koji me je dobro prihvatio. Najsretnija sam kada se nakon njegovog treninga prošetamo uz more i sjednemo na klupu. U tim trenutcima bih najradije šutjela, slušala i osjećala tu divnu ljubav koja nas hrani i daje nam neobično veliku snagu. Naslonim mu se na rame i tako zajedno, zagrljeni slušamo more koje uživa u našim osjećajima. Do prije godinu dana nisam razmišljala o takvim ljepotama. Imala sam svoje lutke s kojima sam se još u sedmom razredu kriomice igrala. Voljela sam svoga brata, roditelje, baku, djeda i Roru. U prvom razredu srednje škole puno se toga promijenilo. Nekolicina nas iz osnovne škole završila je u istom razredu ekonomske. Priznajem da mi je to davalo nekakvu prividnu sigurnost. Željeli smo biti odrasli pa su mnogi, među njima i ja, počeli pušiti. Sjećam se prve cigarete. Jako sam kašljala, smrdjela mi je, ali sam se svojski trudila postati pušač. Nisam ni primijetila da mi je filter počeo gorjeti. Prijateljica mi je šapnula da sada mogu ugasiti jer se dalje ne puši. Na sreću, nitko drugi osim nas dviju nije primijetio moju nespretnost. Nakon mjesec dana svojskog truda, postala sam član pušača pod velikim odmorom. Čak sam si i upaljač kupila. Uz cigarete, neizostavni dio moga pribora bile su i mentol bombone, da roditelji ne bi osjetili miris smrada. Jednom sam slučajno pojačala upaljač na maksimum, tako da sam si, pripaljujući cigaretu, usput pripalila i kosu. Bože, kakav smrad! Novu frizuru su svi primijetili. Sutradan sam otišla frizerki koja mi je zbog te nespretnosti morala ošišati moju dugu plavu kosu. Ukućani još uvijek nisu znali da pušim. No, jednog oblačnog poslijepodneva, sjedila sam u kafiću s kolegicom. Pila kavu i dimila. Kroz nekoliko minuta naišao je moj brat i stao kao ukopan. Nisam ga odmah primijetila, jer smo razgovarali o Slavenu. «Seko, « rekao je zaprepašteno, pa ti pušiš?!» Ma ne, brzo sam se snašla, Marija je morala hitno na WC pa me je zamolila da joj pridržim cigaretu. «Dobro, reče zbunjeno Luka i ubrzanim korakom ode prema zgradi. «Gotova sam. Saznaju li moji, mogu zaboraviti izlaske, šetnje, šminku i dečka. Moram hitno kući.»Doslovno sam odletjela do zgrade. Luka je još stajao pred ulazom i razgovarao sa svojim prijateljima. Imao je devet godina, no iako mlađi, nekada je reagirao puno zrelije od mene.
Vidjevši ga gdje stoji, pao mi je kamen sa srca. Otrčala sam do samoposluge i za zadnji novac mu kupila čokoladu. «Ovo je za tebe», rekoh mu tiho i produžih kući. U liftu sam se već napola skinula tako da ne gubim vrijeme u predsoblju. S vrata sam otišla u kupaonicu pod tuš. Usput sam oprala i kosu da odstranim svaku sumnju na cigaretu. Ručnikom sam zamotala kosu i izašla iz kupaonice. Mama je stajala ispred vrata i čudila se zašto joj se nisam javila, nego sam naprosto nestala iz hodnika. «Samo sam se žurila. Sve je u redu. Ne brini. «
Po stanu se širio miris lazanja koje su već bile servirane na stolu. Miris me je jednostavno dovukao do stola. U to je stigao i Luka i nakon pranja ruku nam se pridružio. Preko tjedna obično jedemo sami, bez tate, jer on radi svaki dan do pet sati. Zato su nam vikendi dani kada ne propuštamo objedovati zajedno kao prava obitelj. Nakon Lukinog rođenja, mama je prestala raditi. U dogovoru s tatom, odlučila je ostati kod kuće i posvetiti se djeci.
Bližilo se pola dva, vrijeme kada krećem u školu. Pogledala sam kroz prozor i vidjela da me Slaven već čeka pred zgradom. Za pet minuta sam stajala kraj njega, obgrljena njegovim snažnim rukama. Laganim korakom smo se uputili prema školi. Pred učionicom mi je rekao da se poslije škole nećemo vidjeti jer mora ići s roditeljima baki koja im je pripremila nekakvo iznenađenje. Uz topli poljubac i riječi» Vidimo se sutra», uputio se do svoga razreda.
Naprosto više nisam znala ni tko sam, a kamo li da sam u školi i da moram pet sati slušati te dosadne profesore. Svi su ih slušali osim mene. Ja sam u mislima bila sa svojim dečkom, daleko od škole i od svih briga. Potpuno sam zaboravila da zadnji sat pišemo test iz matematike. Izvadila sam papir i olovku. Predala sam prazan test i naravno dobila jedinicu nezapamćenih dimenzija. Rezultate testa sam primila s osmjehom misleći, samo vi vičite, meni je moj dečko važniji od svih brojeva i slova.
Najavljivani rođendan se primakao. Slavila sam ga u subotu kako bi mi mogli doći svi gosti. S malim zakašnjenjem je došao i Slaven. Čestitao mi je, pružio mi ružu i čokoladu i otišao u kut sobe. Još mi ništa nije bilo jasno. Atmosfera je bila dobra i svi smo se poprilično zabavili. Oko devet sati prišao mi je Slaven i rekao da se ne osjeća dobro i da mora kući. «Žao mi je, rekoh. Čujemo se još večeras». Nakon petnaestak minuta otišla sam do prozora, uzela dalekozor, ali ga nisam vidjela. Možda je u kupaonici koja se s moga prozora nije mogla vidjeti. Ponovo sam nakon pola sata pogledala i opet ništa. Kada mi je otišla zadnja kolegica, tiho sam se iskrala iz stana i otišla do mora. Na onoj našoj klupi, sjedio je moj dečko u zagrljaju dugokose djevojke. Ostala sam bez daha. U jednom trenutku sam mislila da ću izgubiti svijest. Sve mi se počelo ljuljati. Htjela sam ga dozvati, ali nisam mogla niti tona izustiti. Noge su mi bile teške poput olova. Željela sam umrijeti. Tiho i bez riječi, skupila sam snagu i otišla kući. Sutradan bila je nedjelja. Za mnoge kao i svaka druga, ali za mene bitno drugačija. Ispričala sam mami što mi se dogodilo. Poznavajući Slavena, ni ona nije mogla doći k sebi. Cijelu noć i dan sam plakala. Lice mi je bilo toliko natečeno od suza da uopće nisam ličila na sebe. Prišla sam prozoru i otvorila ga. Još uvijek mi nije bilo jasno da je ono što sam sinoć vidjela istina. Srce mi je lupalo, usta su mi bila suha. Kroz glavu su mi prolazile njegove nježne riječi, njegove ruke još uvijek sam osjećala na ramenima. Otišla sam do telefona i nazvala ga. Javila se njegova sestra. Spustila sam slušalicu, odlučivši da ću se ipak strpjeti da on mene nazove. Ali poziva nije bilo. U školi sam izbjegavala susret s njim. Nekoliko minuta prije kraja zadnjeg sata, molila sam profesora da me pusti. Otrčala sam kući.
Prolazili su dani. Ranjeno srce sam pokušavala izliječiti na mnoge načine. Išla sam na bazen, trčala sam po Marijanu, pročitala hrpu knjiga. Nažalost, ništa. Konačno sam odlučila da moram razgovarati s njim. Nazvala sam ga. Rekao je da se možemo naći za pola sata.
Dan je bio topao i sunčan. Rivom su hodali zaljubljeni mladići i djevojke. Slaven i ja smo hodali jedno pokraj drugoga kao najveći stranci. Rekla sam mu sve što sam željela. Bilo mi je puno lakše. Okrenula sam se i otišla.
Nekoliko godina mi je bilo potrebno da ga zaboravim. Više se i ne pozdravljamo. Ne njegovom, već mojom voljom. Nažalost, ili nasreću, on će za cijeli život ostati moja prva ljubav i prva velika bol!
Nepoznati autor
