«Jesi li gotova?» upitao je Branko koji je već nekoliko minuta stajao u predsoblju do izlaznih vrata. «Evo, vikala je iz kupaonice njegova sestra dok je zadnjim potezima ruža završavala svoje svakodnevno dotjerivanje. «Gordana, molim te požuri», pomalo ljutim glasom dozivao je brat. Gordana je zadovoljno promatrala svoj odraz u ogledalu. Imala je dvadeset pet godina i izvrsnu figuru tijela. Uvijek se lijepo oblačila. Imala je svoj stil odijevanja i znala je nositi svaki komad odjeće kojeg bi stavila na sebe.
Brankova i njezina mama je dugi niz godina radila kao krojačica. Lijepo je šila. Za nju se brzo pročulo po gradu, tako da je za kratko vrijeme imala puno mušterija. Neke od njih bile su supruge gradskih uglednika. Uvijek je bila ljubazna i nasmijana. Ljudi su je voljeli jer je za svakoga imala lijepu riječ. Svojim mukotrpnim radom je školovala djecu.
Branko je diplomirao arheologiju dok je Gordana diplomirala solo pjevanje. Radila je u kazalištu. Nitko od njezinih nije baš bio za to da cijeli radni vijek provede na kazališnim daskama, ali ona je slijedila nekakav unutrašnji glas i uspjela. Kao i njezina majka i ona je voljela svoj posao. Nekada joj je znalo biti malo naporno, ali s obzirom da je još uvijek bila neudana, svakoga dana je mogla odvojiti sat vremena samo za sebe. Za današnje vrijeme, to je jako puno.
«Evo me» – rekla je istrčavši iz kupaonice. Uskočila je u štikle i zajedno s bratom otišla u bolnicu. Sinoć ih je nazvala Brankova supruga Snježana i priopćila im vijest da su postali tata i teta. Rodila je djevojčicu. Prije njezinog odlaska u bolnicu, dogovorila se s Brankom da će se djevojčica zvati Tea. Oboje su voljeli kratka imena. Uostalom, bilo je manje slova za pisati. Bilo je praktičnije.
Branko je gorio od radosti. Pred bolnicom su na parkiralištu ostavili automobil i sretni krenuli u posjetu. Na ulazu ih je dočekao smrknuti portir rekavši točno vrijeme posjeta. «Gospodine, reče Branko. Žena mi je rodila prvo dijete. Molim vas, pustite mene i sestru. « Ja sam svoje rekao», odlučno je završio gospodin i ušao u svoju prostoriju. «Što ćemo sada?», uzrujano upita Gordana. Sjetila se da u torbi ima kartu za nogometni derbi Hajduk-Dinamo i da će je ponuditi portiru. «Nažalost reče on. Ja vam ne volim nogomet. Imate li možda kakvu kartu za kazalište? To bi već prošlo?» «Imam i to», odgovori ona veselo i izvadi jednu kartu za operu Traviata. «Super, reče portir. Možete ući. «
«Hvala ti», reče zadovoljno Branko. «Spasila si nas». U ruci je nosio veliki buket odabranog cvijeća. Onakvog kakvo voli njegova ženica.
Na ginekologiji je uvijek bila gužva. U predvorju je bio šalter na kojem je nekoliko ljudi stajalo u redu. I oni su nosili cvijeće. Na njihovim licima titrali su osmjesi. Radost koju su ižaravali bila je toliko privlačna da se Branko s Gordanom doslovno prilijepio uz njih i tako povećao polumjer radosti. Kada su došli na red, medicinska sestra na šalteru im je rekla kat i broj sobe. Nisu čekali lift, već su trčećim korakom otišli gore. Pred vratima su malo stali i upristojili ritam disanja. Branko je pokucao i polako otvorio vrata. Njegova Snježana je sjedila na krevetu i plakala. Njih dvoje su ušli, sada već pomalo u strahu i stali pred nju. Branko je kleknuo, zagrlio i poljubio ženu. Na to je ona počela još glasnije plakati. »Što je, draga? Što nije u redu?»
«Naša Tea nije poput druge djece. Naša Tea je slijepa!»
Branko je kriknuo od boli, a Gordana je počela plakati. Nekoliko minuta u sobi je vladao muk. Bolna šutnja koja nije donosila nikakve rezultate.
«Ovo nije konačno», reče Branko. «Tražit ćemo pomoć. Za to malo stvorenje otići ćemo i na kraj svijeta. Samo da progleda!»
Bili su u velikoj muci. Nakon razgovora s medicinskom sestrom, Gordana se s Brankom uputila kući. Od silne tuge i smetenosti, zaboravili su vidjeti dijete. Tek pred vratima zgrade Branko progovori: »Pa nisam ni vidio svoga anđela. Upre pogled u nebo i bez riječi ponovno zajeca. Cijelim putem od bolnice je u sebi preispitivao svoj život. Više puta si je postavio pitanje: »Gdje li sam pogriješio? Zbog čega ova kazna?»
Nešto kasnije je izašao van i otišao do trgovine. Samo je gledao vesele dječje poglede koje nikada do tada nije primjećivao. Vrativši se kući, sjeo je za kompjuter i putem interneta pokušao potražiti pomoć. Bilo je bezbroj bolnica i liječnika. Najviše ga je privukao moskovski tim oftalmologa koji su prema postignutim rezultatima, bili u samom vrhu svjetske očne kirurgije.
Na licu mu se pojavila malena iskrica nade. Odlučio je pokušati.
Sutradan je telefonom stupio u kontakt s tom klinikom. Lijepo je komunicirao s liječnicima jer je tijekom cijelog školovanja učio ruski jezik. Nažalost, Tea je bila premala za bilo kakve preglede.
Po izlasku iz bolnice, liječnik je iskreno rekao Branku: «Nemam vam što uljepšavati. Tea će nažalost ostati slijepa. Jedino što vam mogu reći, da čuda postoje. Vjerujte u njih!»
Tjedan dana nakon rođenja, Tea je sa Snježanom stigla kući. Bila je vrlo mirna.
U njihovoj spavaćoj sobi postavili su dječji krevetić. Nakon što ju je mama nahranila i uspavala, položila ju je na njezino novo mjesto.
Tea je bila dobro i mirno dijete. Nakon zadnjeg večernjeg obroka oko 21h, spavala je cijelu noć sve do jutra. Točno u pola šest, svako jutro se budila. Tiho bi počimala plakati.
Roditelji se nisu mogli načuditi da i sada spavaju jednako dugo kao i prije Teinog rođenja.
Poslije pola godine, dobila je nekoliko kilograma na težini. Imala je lijepo lice, pravilan nosić i mala crvena usta. Kada bi je čovjek pogledao imao bi osjećaj da je našminkana.
Već je u toj dobi raspoznavala roditelje. Razlikovala ih je po mirisu i kada bi joj se tiho približili, pozdravljala ih je različitim kretnjama; mamu na jedan, a tatu na drugi način. Kada bi joj u sobu ušao stranac, malo bi se namrštila i odmah rasplakala.
Prvi rođendan proslavili su tiho i skromno. Došle su bake i djedovi, sestre i braća. Bilo ih je dvanaest. Svečarica je za tu prigodu bila posebno odjevena. Imala je lijepu roza haljinicu s volančićima i cipelice iste takve boje. Snježana ju je držala vrlo uredno. Za vrijeme večere, njezina majka ih je pitala zašto već nisu krstili djevojčicu. Nastao je muk. Pokušali su promijeniti temu razgovora, ali se baka nije dala. «Nismo stigli, a da vam budemo i iskreni, ne hodamo s Teicom puno po vani. Ne želimo slušati ljudska sažaljenja.» «Draga moja -odgovori joj majka. Ja zahtijevam da je krstite. Ovim putem vam želim reći da morate već jednom prihvatiti istinu o njezinom hendikepu. Ali, molim vas da je pogledate. Pa, nije li predivna? Ima sve jednako kao i ostala djeca. Molim Vas, da ne griješite Bogu!» Na te majčine riječi, Snježana se rasplakala i otrčala u kuhinju. Naravno da se odmah i svečarica rasplakala jer kao što je poznato, djeca u toj dobi još uvijek jako osjećaju roditelje i suosjećaju s njima.
Nakon što su pojeli svatko po komad torte i popili kavu, gosti su se uputili svojim kućama. Kada su ostali sami Snježana je rekla Branku da i ona želi što prije Teino krštenje. Već slijedeće nedjelje je priređeno krštenje. »Hvala ti, Bože!» neprestano je ponavljala Teicina baka. Kako bih mogla živjeti sa spoznajom da mi je dijete nekrst!»
Na ručku je bio i župnik. Župnik je bio sredovječan čovjek, blage naravi. Imao je srce okrenuto siromasima i svima koje su drugi prezirali. Nakon jela s ljubavlju je otišao do Teice i uzeo je u naručje. Ona se počela smješkati. Ponovno joj je na čelu svojom rukom napravio križić dodavši: »Anđele naš. Tvoji ni ne znaju koliko si posebna!»
Župnik je u ugodnom razgovoru s Brankom i Snježanom proveo nekoliko sati. Posebno si je dao truda za razgovor s majkom.
Od toga dana oboje su na Teu počeli gledati onako kako su to trebali od prvoga dana. Osjećajući promjenu svojih roditelja i djevojčica se počela češće smiješiti. Bila je radosnija.
Neposredno nakon prvog rođendana, Tea je propričala. Najprije su to bile riječi, ali vrlo brzo ih je počela spajati u rečenice. Rijetko koje dijete njezine dobi je tako razgovjetno pričalo. S dvije godine imala je popriličan fond riječi.
Nakon navršenog trećeg rođendana, Snježana je prva primijetila poseban dar kojeg ima njezino dijete. Jednom prilikom joj je kupila lutku i dala joj je. Teica je opisala sve boje koje je na garderobi imala lutkica. Nakon toga su je pitali da im opiše njihov dnevni boravak, što je i učinila s takvom preciznošću da bi čovjek pomislio da nema nikakvih problema s vidom.
Roditelji su prvi puta nakon dugog vremena bili sretni. Shvatili su da joj je vid nadomješten sposobnošću vidovitosti. Pošavši u školu, učenici u njezinom razredu također su bili zadivljeni njezinim darom. Osim toga, mogla je vidjeti i što rade ljudi koji nisu u njezinoj blizini.
Bila je čest gost na radijskim i televizijskim emisijama. Svojom sposobnošću pomagala je ljudima pronaći izgubljene rođake. Kasnije, nakon osamnaeste godine zaposlila se u policiji na odjelu kriminalistike.
Toga dana, Tea je radila poslijepodnevnu smjenu. Branko je zagrlio Snježanu i rekao: «Ljubavi, mislim da smo mi među sretnijim roditeljima na svijetu. Imamo posebno dijete. Ona je naš ponos i najveća sreća. Jedino mi je žao onih suza što smo ih prolili nakon njezina rođenja. Njima uistinu nije bilo mjesta!»
Nepoznati autor
