Jeste li se kadgod divili zapadu sunca? Ili modrom plavilu neba? Ili rasijanim bijelim oblacima? Ili zelenom i cvjetnom sagu kojim je pokrita zemlja? Ili širini mora? Ili bilo kojoj od tisuću ljepota kojima su obdareni zemlja i svemir?
Sigurno da jeste i to je divljenje izazvalo radost u našim dušama tako čistu, djetinju radost, nepatvorenu radost.
* * *
A jeste li takvu radost osjetili slušajući muziku riječi nekoga pjesničkog djela ili muziku tonova jednoga glazbenog djela?
Ili gledajući neki kip ili sliku, djelo čovječjih ruku? Gledajući bilo koje ljudsko djelo u kome se zrcali ljudski duh, ljudski um ili ljudska ruka?
I zar se takvom djelu ne divimo, a u duši se javlja tako lijepa i čista radost.
A što je sve to, iako je veliko i lijepo, ako usporedimo s ljudskom dušom. I ako nam je dano da gledamo u njezine stranice i njezine tajne.
U jačinu ljudskoga uma! U jakost volje! U cijeli niz osjećajnosti čovječje duše?
Zar nas ne podilazi divljenje i radost nad dubinom i širinom čovječje duše? Nad raznolikošću koja vlada među dušama? Nad bogatstvom ideja, zamisli, odluka, fantazije, čuvstava u njima?
Kolika radost tek kad gledamo u ljudsku plemenitost, požrtvovnost, predanje jednoj ideji?
Zar to nije divan svijet, pun radosti, veselja i snage? Radosti koja je tako duboka i nesebična i veselja koje je tako nježno i tiho u svome divljenju.
* * *
Ali što su sve te radosti prema jednoj drugoj radosti koja nam je dana? Što? Zar ima koja još ljepša, još dublja, još trajnija, još svestranija od onih koje smo istaknuli? Još potpunija, još sposobnija da ispuni sve zakutke nezasitnoga ljudskog srca?
O, ima takva radost! I samo jedna je takva radost!
Sretan onaj tko je upozna! Sretan onaj, tko je osjeti u svojoj duši. Sretan onaj tko je razumije, jer taj je razumio sve.
To je ona radost, o kojoj govori sv. Pavao u svojoj poslanici. »Radujte se uvijek u Gospodinu, i opet kažem: radujte se!…Gospodin je blizu!«
* * *
Ta što su sve nabrojene radosti prema ovoj. Jer nam nije dana samo radost koja iz Božjega lica izlazi, već nam se daje on sam koji je Radost.
Jer radost nije tek jedno svojstvo Božjega bića, već radost je on sam.
Ili što je bio njegov život od vijeka, prije nego je postala zemlja i svemir, ako ne radost.
I što je njegov život u sebi, ako ne radost. Radost u spoznaji kojom Otac spoznaje sebe i po svojoj spoznaji rađa Sina svoga. Radost u ljubavi kojom Otac ljubi Sina i koja je Duh Sveti.
Radost, neprestana, neprekidna, puna, sveta radost. Beskrajno ozračje, beskrajni prostori, beskrajno bogatstvo radosti koje mi nećemo nikada sasvim razumjeti, ali ćemo jednom ući u nju i nećemo je više gledati u slikama već licem u lice.
Pa zar nam se onda nije radovati i sada, ovdje? Sada, ovdje i uvijek!
Jer mi smo djeca radosti. Mi smo sinovi i kćeri Oca, čije je biće radost.
* * *
Kako mi na to često zaboravljamo!
I kako nam male žalosti, neprilike, naša osjetljivost, nerazumijevanje, osama, krivo suđenje ili slične boljke mogu, makar su sitne i male, zamračiti veliko sunce – radost, koja je u Bogu i koja je Bog sam.
Isto tako kao i u prirodnom redu. Mali planeti zamračuju nam veliko sunce. Čovjek bi očekivao da ćemo u sasvim duhovnom svijetu biti širi, svjesniji, mudriji, ali ne!
Ista uskoća, ista nerazboritost, ista ljudska slabost.
Malo sakriva veliko. Neznatno nadjačava znatno. Sitno zaklanja ogromno. Nevrijedno guši vrijedno.
Čak i više nego u naravnom redu. Jer u naravnom redu varaju se tek naša osjetila, ali strašne li prevare kad se vara duh ljudski, misao ljudska.
* * *
Pa što nam je onda činiti? U nedjelju radosti? U nedjelju, u koju nam apostol govori: »Radujte se, i opet vam kažem radujte se!«
Što drugo nego u sebi probuditi veliku, djetinju, iskrenu radost. Pa makar nam koji kutić duše bio još uvijek zatrpan nekom sjetom. Makar nas i bode koji žalac snuždenosti i mraka.
Jest, dužnost nam je probuditi veliku, sunčanu, prodornu radost da možemo nositi tu adventsku radost u duše drugih i da u toj radosti dočekamo rođenje Radosti same – Isusa Gospodina.
Autor: Marica Stanković
Preuzeto iz knjige Adventska Čežnja, M. Stanković
