I opet jedan novi advent. Koji je to u našemu životu? Koji u našem svjesnom životu?
Kako vrijeme brzo prolazi i kako nam brzo dolazi čar adventa.
Zašto čar? Ta zar nije nešto neobično toplo u adventskim pjesmama. U ranim adventskim misama? U pletenju adventskog vijenca, u titraju svjećica koje nam označuju četiri nedjelje adventa.
Ili zar nije nešto toplo i ganutljivo u adventskom čekanju i čežnji? Kao da se u tom čekanju i čežnji obnavlja čežnja čitavog Staroga zavjeta. I čežnja sviju onih, koji čekaju drugi dolazak Spasitelja. I čežnja sviju onih, koje unutarnja suša, besmisao života, želja za istinom ili želja za ljubavlju napunja čežnjom za nečim što može ispuniti sve pukotine ljudske duše i sve bezdane ljudskoga srca.
A šta je to nego čežnja za vječnom Riječi. Za Bogom samim! Jest, ima nešto tako dirljivo, tako toplo a opet tako nejako, tako jednostavno u toj adventskoj čežnji koja se već i iza Krista ponavlja kroz 2000 godina. Pustimo kroz ova četiri tjedna, neka ta adventska čežnja potpuno prožme duše naše; neka izgore u toj čežnji, jer svet je taj plamen i ta čežnja. Neka se ta čežnja i taj plamen sjedini s Marijinom čežnjom, jer nema potpunije, čišće, bogatije čežnje od njezine.
* * *
Ali nisam ovoga adventa namislila posebno govoriti o adventskoj čežnji. Nešto drugo mi je u duši. Jeste li ikada mislili na to kako se i u crkvenoj godini sve ponavlja. Opet ispočetka. Kroz dvanaest mjeseci: advent, Božić, korizma, Uskrs, Duhovi sa svim međusvetkovinama, pa opet iznova. Upravo kao i u građanskoj godini: siječanj – prosinac, pa opet iznova.
Upravo kao i u čovječjem živom: rođenje, mladost, zrela dob, starost, smrt. Pa u drugom pojedincu opet rođenje, mladost i sve ostale etape.
Sve počinje, raste, buja, nestaje, pa opet počinje iznova.
Mogao bi netko pomisliti daje ovo uvod u neke melankolične misli o nestajanju, vraćanju, o početku koji dolazi iza svršetka.
Ni izdaleka nemojte ovo tako shvatiti.
* * *
Ali, advent i početak nove crkvene godine i nehotice nam donosi pred oči, kako je sve podvrgnuto promjeni. Kako sve ključa do neke stanovite mjere, a onda se istroši i opet treba ispočetka.
Znadete li zašto zapravo ovo iznosim? Poradi jedne stvari u kojoj nam je početak drag, ali vraćanje na početak teško i upravo pokatkad odvratno.
A to je naš duhovni život!
Ili zar nije tako? Ne počinje li svaki dan s tvrdom odlukom, s najplemenitijim nakanama, s potpunim predanjem?
A eto, ne prođe kadgod ni pola sata i čovjek je ili drugoga raspoloženja, ili je već u pogibelji da se izgubi, da padne, ili je već pao.
I tako kroz čitavu godinu.
Gotovo svaki dan. I šta onda? Opet iznova! Opet dobra odluka, plemenite nakane, potpuno predanje. A ima li to smisla, pitamo se kadgod, pa ja znam da ću opet pasti.
I dokle će to tako ići: opet ispočetka! Svaki dan ispočetka!
Zar to nije za čovjeka nedostojno? Ta ne radi se to o vremenu. Ne radi se o malim stvarima. Radi se o duši i Bogu.
I koje čudo, da nam taj ispočetka, taj opet iznova dozlogrdi, da nam se smrači pred njim, da nas ozlovolji, da nas oneraspoloži.
* * *
Pa ipak ništa nema bez toga ispočetka.
U njemu je sva mudrost duhovnoga života. Naoko neobično, a ipak je tako. Jer u koji dan mi možemo reći: danas je sve bilo kako treba. U koji se dan nije potkrala bar mala pogreška, nesavršenost? U koji dan nismo trebali u kajanju sagnuti glavu pred Gospodinom?
Pa šta ćemo onda nego ispočetka! Svaki dan ispočetka!
Svaki dan novom snagom, novom vjernošću, novom odanošću. Jest, u tome je mudrost duhovnoga života: u tome sva taktika naša prema samome sebi, u tome sva vjernost Božjemu pozivu.
Uvijek ispočetka, s novom gorljivošću i pouzdanjem! Neće to biti nenaplaćeno. Zna Gospodin koliko možemo i koliko važemo. Vjernost, to je glavno u njegovim očima. A kud će veća vjernost nego početi uvijek ispočetka. Pa to mora Gospodin nagraditi! I mora mu se ta vjernost naša svidjeti!
* * *
U toj perspektivi i s tim mislima uđimo u novi advent! Neka nam on bude vrijeme velike čežnje. I neka nam Gospodin pomogne da i ovoga adventa počnemo opet ispočetka. Pa ako nas taj adventski ispočetka ove godine samo malo u duhovnom životu ponese naprijed, naprijed u duhovnoj zrelosti, naprijed u vjernom služenju Bogu, naprijed u ljubavi prema onome koga su stoljeća čekala, onda ćemo razumjeti i psihološki potez Crkve koja i opet stavlja iste misli i iste svetkovine pred nas, ali razumjet ćemo i to daje Gospodin, koga u adventu s čežnjom zazivamo, doista Otac koji zna što nam treba. I on je jamstvo da će naša vjernost u »uvijek ispočetka« biti jednom nagrađena divnom stalnošću i vječnom nepromjenljivošću po njemu i u njemu samome.
Autor: Marica Stanković
Preuzeto iz knjige Adventska Čežnja, M. Stanković
