Čovjek dakle kao razuman stvor mora biti stvoren za nešto višega; svrha njegova mora posve odgovarati. Kako god je Bog svakome stvoru ustanovio svoju svrhu, isto tako je i čovjeku opredijelio njemu odgovarajuću svrhu. Sunce je Bog stvorio da rasvjetljuje i topli, zemlju da rodi, vatru da grije, itd. Tako je i čovjeku morao opredijeliti posebnu svrhu. Budući da je čovjek među svim stvorovima najplemenitiji tomu je morao oplemeniti najplemenitiju svrhu, jer najplemenitijemu stvoru hoće se i najplemenitija svrha. I zbilja iza kako se je Bog sam sobom savjetovao, upotrijebio je svoju neizmjernu mudrost, svemoćnost i dobrotu, da stvori čovjeka, a stvori ga na sliku i priliku svoju. „Stvori Bog čovjeka na priliku svoju; na priliku Božju stvori njega“. (Post 1,27) Da, on ga je obdario razumom da može spoznati; srcem da može ljubiti, voljom da može htjeti. Pa zar mislite da je te darove badava dao; da ga je u svijet bacio da živi po svojoj volji? O ne on ga je nadario razumom da njega spozna, srcem da njega ljubi, voljom da mu služi. Zasramio se dakle, što na to dotle nismo mislili, što to dotle nismo vršili. Da tu istinu razumijemo ne trebamo biti kršćani, dosta je biti čovjek. Ta to može doseći svaki čovjek, pa i ne znao on za nauk Kristov. Pa ako mi toga nećemo razumjeti, ako mislimo da nad nama nema većeg Gospodara, da smo mi sami sebi gospodari, tada mi nemamo pameti i ne znamo što govorimo. Svrha naša mora biti vrijedna i nas i Onoga koji nas je stvorio. Zašto nas je dakle Bog stvorio, zašto smo to na svijetu? Želite li znati? Neka vam to kaže sam Onaj koji nas je stvorio. Bog pak kod Izaije proroka (43,7) veli: „Sebi na slavu stvorih njega“ tj. čovjeka. Dakle, sebi na slavu stvorio nas je Bog. Jeste li čuli; jeste li razumjeli? Znate li sada zašto nas je Bog stvorio; zašto smo na svijetu? Bog nas je stvorio zato da njega slavimo, častimo, da mu služimo i da se spasimo. Eto naše svrhe. Sveti Pavao piše Rimljanima (6,22): „Plod vaš je posvećenje, a svrha život vječni“. Kao da bi htio reći: Svrha vaša, o Rimljani, je ta da se na ovom svijetu posvetite, a na drugom dobijete vječno blaženstvo. Ta je svrha svima nama i jao svakomu koji te svrhe ne postigne. Mi smo dakle zato na ovom svijetu, da se ovdje posvetimo, a na drugom svijetu spasimo. Jeste li čuli; jeste li razumjeli? Promotrimo dobro ovu znamenitu istinu i usadimo je duboko u pamet. Bog nas je mogao ne stvoriti, ali kad nas je već htio stvoriti, nije nas mogao stvoriti za drugo, nego za sebe. O kako smo sretni dakle mi ljudi! Mi smo stvoreni za Boga, da njega uživamo. Koliko sretnim cijenimo mi prvorođenca kraljeva jer je određen da jednom zaposjedne kraljevstvo Očevo. Gledajte, mi smo još sretniji jer smo zvani biti baštinici kraljevstva nebeskoga. Mudri Salomon veli:“ Boga se boj, opslužuj njegove zapovijedi, to je dužan svaki čovjek“. (Prop 12,13) Da, Boga se bojati i njegove zapovijedi održavati, to mora svaki čovjek, bio on učen ili neuk, prost ili plemenit, gospodar ili sluga, svećenik ili svjetovnjak, bogat ili siromah, zanatlija ili književnik; stanovao on u gradu ili na selu; orao on na polju ili lovio po moru; nosio on zlatnu krunu na glavi ili prosjački štap u ruci. Dužan je to svaki čovjek i to cijeli čovjek: dušom i tijelom, mišlju, riječju i činom. To je prva i najvažnija istina naše svete vjere. To znaju i mala djeca, koja tek idu u školu, jer to je prvo pitanje što ga u katekizmu uče: „Zašto smo na svijetu“? „Na svijetu smo zato da Boga spoznamo, ljubimo, služimo i tako u nebo dođemo“. Znaju to sva školska djeca, a znali smo to i mi dok smo kao djeca išli u školu; no čim smo odrasli zaboravili smo te lijepe istine, taj predivni nauk. No, sada promislimo taj nauk i nastojmo ga što bolje razumjeti i vršiti. Blažen onaj koji ga razumije i vrši. Recimo dakle: Mi smo zato na svijetu, da Bogu služimo i da se spasimo. O, kako kratak taj nauk! Naučimo ga se dakle dobro i često ga ponavljajmo: Ja sam zato na svijetu, da Bogu služim i da se spasim. Može li biti koji nauk kraći od ovoga, istinitiji od ovoga, spasonosniji od ovoga? Tko ovoga nauka ne zna, ili ga se ne drži bolje bi bilo da ga ni na svijetu nije. Što koristi carevima i vladarima sva njihova moć i dostojanstvo; što koristi bogatašima i velikašima sve njihovo blago i sjaj, što koristi mudracima i učenjacima sva njihova mudrost i znanost, ako ovoga nauka ne znaju i ne brinu se za spasenje svoje duše? No, spasenje je duše vrlo težak posao. Ono se ne kupuje niti srebrom niti zlatom, ni novcem, niti dragim kamenjem, već samo dobrim djelima.
Nastavit će se…
Ulomak iz knjige DUHOVNA RAZMATRANJA, dr Martin Stiglić, Zagreb 1897.
