Do sada smo razmatrali o postanku i svrsi čovjeka. Sada kako se nalazimo na početku korizme dobro je razmatrati o onom, što nas najviše priječi u duševnom spasenju tj. o grijehu. Najprije pak razmatrajmo o trostrukom grijehu i to: prvo o grijehu anđela; onda o grijehu naših praroditelja Adama i Eve; i napokon o smrtnom grijehu koji za posljedicu ima paklene muke.
1. Najprije predstavimo si prvi grijeh, što ga počiniše anđeli u nebu. Imate znati, dragi kršćani, da su anđeli prvi i najplemenitiji stvorovi Božji, koje je Bog obasuo najvećim milostima. On ih je stvorio, da mu služe i ako mu poslije kratkog kušanja zasvjedoče svoju vjernost i poslušnost, obeća im samoga sebe na vječno uživanje. Njihov razum bješe rasvijetljen, a volja jaka i stalna u dobru bez svakih zlih nagnuća i napasti. No kad im se trebalo podvrći Bogu i zasvjedočiti mu svoju poslušnost, mnogi se od njih uzoholiše; htjedoše biti jednaki Bogu, ne htijući mu se pokloniti. U treptaj oka, onaj hip, kad to zamisliše, odbaci ih Bog od sebe i kao munju strmoglavi s neba u pakao. Vidio je sve to Isus koji je od vijeka u krilu Očevom, te nam svjedoči: „Vidjeh sotonu gdje spade s neba kao munja“. (Lk 10, 18.) Sad razmišljajmo malko sve okolnosti ovoga prvoga grijeha. Pitajmo najprije: tko kazni tako anđele? Bog ih kazni, najpravedniji sudac, koji nikada ne kazni više, nego što tko zaslužuje; Bog najmilosrdniji, koji uvijek manje kazni, nego što tko zasluži; Bog, najmudriji, koji se ne može prevariti, da jednoga mjesto drugoga kazni; Bog najsvetiji, koji nikad ne radi strašću svladan ili željom za osvetom; Bog otac neizmjerno dobar, kojega najviše veseli, kad može nagrađivati, a neizmjerno boli, kad mora kazniti. A koga tako kazni? Anđele, prve svoje stvorove, najčišće duhove, prijatelje svoje, nebeske stanovnike. I to ih kazni mnogo, neizmjerno mnogo, bez broja. A što su skrivili? Sagriješili su, i to samo jedan put, i to samo mišlju, u jedan tren. Počinili su prvi grijeh, kad još ne znadoše, kako strogo Bog kazni grijeh; ne znahu, kako je Bog zbog grijeha potopio sav svijet; ne znadoše, kako je zbog grijeha popalio Sodomu i Gomoru; ne znahu, da je grijeh pritegao Sina Božjega iz nebeskoga prijestola u jaslice, prikovao ga na križ. A kakva bijaše kazna? Pakao, najstrahovitije muke, vječni oganj, gdje je plač i škrgut zuba. A kako ih kazni? Odmah, bez odgađanja. Onaj isti čas, kad su sagriješili, popadali su u pakao i to svi, koji su sagriješili, bez iznimke. Sad se prispodobimo malko s ovim anđelima. Oni najčišći duhovi, a mi ljudi u grijehu začeti i rođeni. — Oni su samo jedanput sagriješili, a mi? Brojimo, ako možemo. — Oni su samo mišlju sagriješili, a mi mišlju, riječju i činom. — Njih je Bog odmah u trenutku oka strmoglavio u pakao, a nas poslije tolikih grijeha, i iza kako nam je već toliko puta oprostio, još uvijek trpi i čeka na pokoru. Ako je Bog tolike anđele, svoje najodličnije stvorove, za jedan samo grijeh, mišlju počinjen, tako teško kaznio, zar mislimo, da ćemo mi onda ostati bez svake kazne? Ako je jedan samo grijeh anđele, najčišće duhove i najplemenitije stvorove Božje učinio Bogu toliko mrske i pretvorio ih u gadne vragove, zar ne će onda i nas stići zlo, koje grijesi naši zaslužuju? O kako mrska mora biti Bogu duša u smrtnom grijehu! S toga jao nama, kadgod budemo u smrtnom grijehu; a sto puta više jao, ako umremo u smrtnom grijehu! Ako su anđeli za jedan samo grijeh toliko kažnjeni, čemu se možemo tek mi nadati?
Ulomak iz knjige DUHOVNA RAZMATRANJA, dr Martin Stiglić, Zagreb 1897.
