Napokon predstavimo si treći kakav smrtni grijeh, zbog kojega se koji prokleti muči u paklu i mučit će se u vijeke. A takvih ima dosta, koji su zbog jednoga samo smrtnoga grijeha na vijeke osuđeni u pakao. Sad razmatrajmo malo prilike toga nesretnog događaja. i pitajmo, tko je takvoga prokletoga kaznio? Bog, neizmjerno pravedan, koji nikoga ne kazni više nego zasluži; Bog najmilosrdniji otac, koji sve ljude neizmjerno ljubi, jer su svi njegova djeca, te uvijek manje kazni, nego tko zasluži: Bog, najmudriji, koji se ne može prevariti, te jednoga mjesto drugoga kazni; Bog, pred kim su svi ljudi jednaki, i koji niti na čiju osobu ne gleda; Bog, koga neizmjerno veseli, kad može koga nagraditi, a neizmjerno boli, kad mora koga kazniti. Pak koga tako strogo kazni ? Jednu plemenitu dušu, koja je dugo vremena bila nedužna, pobožna i sveta, te sebi neizmjerno mnogih zasluga stekla za nebo; nad koje čistoćom veselila su se nebesa i kojoj je već bilo pripravljeno mjesto tik do Božjega prijestola. Pak što je skrivila? Nakon tolikog dugog nevinog i svetog života pade u smrtni grijeh i to samo jedan put i možda samo mišlju ili riječju, recimo psovkom. Pak koja joj zato kazna? Pakao, najstrahovitije muke, muke, kojima nema nikada kraja ni konca. Stanimo malko tu, razmatrajmo kolika mora biti zloća smrtnoga grijeha, kad ga Bog toli strogo kazni. Bog je stvoritelj i gospodar svih ljudi, pa ima neograničeno pravo zapovijedati im, a ovi neograničenu dužnost slušati ga. Kad dakle čovjek griješi, gazi Božji zakon, mrzi na Božje gospodstvo i koliko je do njega, činom pokazuje, da Boga ne priznaje za svoga gospodara. Tolika je zloća smrtnoga grijeha, dostojna svake kazne, tako da ni vječna kazna pakla nije nepravedna ili prevelika ma za jedan samo smrtni grijeh. — Tko smrtno griješi, vrijeđa neizmjernu dobrotu Božju, te toliku kaznu zaslužuje, kolike je Bog ljubavi dostojan. Budući da je Bog neizmjerne ljubavi vrijedan, tko smrtno griješi, zaslužuje neizmjernu kaznu tako, da je i paklena muka za takav grijeh premalena, jer kao što nema čovjeka, koji bi mogao Boga neizmjerno ljubiti, isto tako nema kazni, koja bi bila tolikomu grijehu primjerena, pa bila još stroža i nikad ne svršila. Usporedimo se sada malo s ovom osuđenom dušom u paklu, koju smo sada promatrali. Ona je dugo vremena bila čista i nedužna, a mi čim smo počeli misliti, već smo počeli padati u grijehe i izgubismo nevinost. Ona je toliko godina gorljivo služila Bogu a mi možda ni jedan dan ne služimo, kako bi trebalo. Ona je samo jedanput smrtno sagriješila, a mi nebrojeno puta. Nju je Bog odmah poslije prvoga grijeha k sebi na sud pozvao i bacio je u pakao, a nam već toliko puta prašta i još nas uvijek čeka na pokoru. Ona se zbog jednoga grijeha muči u paklu i mučit će se na vijeke, a mi poslije toliko grijeha još smo u životu, da se možemo obratiti i pokoru činiti. A komu imamo najviše zahvaliti, da nismo poginuli ? Isusu i Mariji. Da, o Bože! Nad anđelima i praroditeljima našim odmah si osudu izrekao, a nam toliko puta praštaš. Koliki prokleti muče se u paklu za jedan samo smrtni grijeh, a nas još uvijek čekaš na pokoru. Hvala ti o Isuse, molimo te, da nam se smiluješ. Za te tvoje svete rane, molimo te, gani nas na pokoru, i ne dopusti, da tvoja presveta krv bude badava za nas prolivena. A ti Marijo, majko Isusova, koja si srdžbu sinka svoga od nas odvratila, pogledaj milostivo na nas i isprosi nam milost obraćenja. Ti to možeš, a, i hoćeš, jer si majka milosrđa, a mi djeca tvoja.
Ulomak iz knjige DUHOVNA RAZMATRANJA, dr Martin Stiglić, Zagreb 1897.
