Sunce je bilo visoko na nebu. Teška ljetna žega je pritiskala ljude i prirodu. Za takvih dana reklo bi se da kamen puca. U tu pučinu podne kako su je mještani zvali, najčešće se odmaralo u sobama starih kamenih kuća, koje su pružale ugodnu hladovinu za podnevnih žega.
– Majo, hajde leći – reče majka svojoj šestogodišnjoj kćeri.
– Ne mogu spavati – uzvrati djevojčica.
– Ne moraš spavati ali morala bi odmarati – odvrati majka.
– Mama ja bi išla kod bake Mare. Moram joj vratiti lončić. Molim te, mogu li ići- upita Maja.
– Dobro ali moraš staviti šešir da ne dobiješ sunčanicu. Poljubi baku umjesto mene, i ponesi joj ovaj paketić kave i šećera – reče majka.
Maji nije dva puta bilo potrebno reći. Brzo stavi šešir na glavu, uzme vrećicu sa kavom, šećerom i lončićem, pa se uputi uskom kamenom stazom preko malog brda u susjedno selo, gdje je živjela njena baka Mara. Od kuće je išla brzo da se što prije udalji, da se mama ne predomisli. Kako se staza uspinjala prema vrhu brda, sve je sporije hodala. Pažnju su joj privlačile divlje kupine uz put za koje je često zapinjala, pa kad bi spazila koji zreliji tamniji plod, ubere ga jer je po ovoj vrućini godio njegov blago kiselkasti okus. Došavši na vrh brda sjedne na kamen ispod bora da se malo odmori i uživa u mirisu smilja što se opojno širio. Divila se uvijek iznova malim biljkama koje su tako krhko izgledale a svoje stanište su našle u malim udubinama kamena, u kojima zemlje gotovo da nema. Na granama su se vidjele napuštene, prazne košuljice cvrčaka koje bi oni napuštali kad je prerastu. Mogla je Maja tako dugo sjediti i gledati taj sklad neba, sunca biljaka i životinja ali se prenu, pa se uputi svojoj voljenoj baki. Već izdaleka sa brijega spazi veliku krošnju oraha koji je rastao pred bakinom kućom. Uskoro Maja spazi baku koja je sjedila na malom tronošcu stolčiću ispod oraha.
Obilaznim putem dođe baki s leđa, da je baka ne vidi, poklopi joj dlanovima oči pitajući:
– Pogodi tko je?
– Moja Maja – uzvrati baka.
– Kako si pogodila – reče djevojčica.
– Pa sinko moj po glasu – reče baka.
Maja joj ovije ruke oko vrata pa je jako, jako poljubi najprije u jedan obraz pa onda u drugi.
– Polako, polako, tako me jako cmačeš da su mi se uši zaglušile – reče baka.
– Ovo ti je bio jedan poljubac od mene a drugi od mame. Evo ti šalje ovo a ja ti vraćam lončić od masla – reče Maja.
Taj lončić od maslaca je uvijek bio na putu. Kad god bi ga Maja donijela vratiti baki ona bi ga ponovno napunila, pa ga je Maja opet iznova nosila punog kući. Baka je pravila maslac u jednom stapu, tako su mještani zvali tu duboku, drvenu, visoku posudu, koja je bila uža na vrhu a šira na dnu. U tom stapu je bila mlatača, kojom se udaralo mlijeko dok se ne bi odvojila sirutka od maslaca. Maslac bi plutao na površini sirutke, pa bi se lako pokupio.
– Dođi, sjedni ovdje – pozove baka Maju.
Znala je Maja što će baka reći, tako je bilo svaki puta kad bi došla. Brzo se spusti u bakino krilo, bilo joj je kao da je na ljuljačci samo što ni jedna ljuljačka nije tako udobna i meka kao bakina široka suknja. Poljubi još jednom baku u obraze izborane teškim životom, mekane i tople od ljubavi koja je iz cijele nje izbijala. Njene sijede kose su bile prekrivene crnom maramom. Baka je nosila crninu koju nikada nije skinula od kako joj je u drugom svjetskom ratu nestao najmlađi sin. Kao kontrast toj sijedoj kosi koja je virila na čelu ispod crne marame, bile su plave oči. Rado je Maja gledala u te plave, plave, bistre oči, koje starost nije pomutila. Tražila bi Maja po nebu tu boju ali je nije našla, bakine su oči bile malo tamnije, opet kad bi je more podsjetilo na bakine oči, more je bilo tamnije. Bakine su oči bile nešto između vedrog neba i mirnog mora.
– Hajde mi sad bako ispričaj priču o vilama reče Maja. Gdje su živjele, kakve su bile?
– To sam ti puno puta pričala – reče baka.
– Ali ja sam skoro sve zaboravila – slaže djevojčica.
– Dobro, ali sada pažljivo slušaj reče baka pa započe priču :
Vile su bile krasne, lijepe djevojke. Imale su dugu, dugu najčešće žutu reklo bi se zlatnu kosu, koja im je sezala do nogu. Rijetki su ljudi koji su ih vidjeli. Malo kome su se ukazivale u svom obliku zato što su imale jednu magareću a drugu konjsku nogu. Često su znale dok su ukućani spavali izvesti konje iz štale i po noći ih jahati. Ukućani su ujutro znali da su im vile jahale konje po tome što su konji bili cijeli bijeli od pjene i zamršenih griva koje nitko nije mogao odmrsiti. Na ponekim konjima su grive pak bile spletene u puno tankih pletenica. Tamo na pašnjacima, pokaza baka Maji na pašnjake, znale su vile pred samu zoru igrati kolo, jer je trava bila ugažena u obliku kola. U zoru su nestajale. Nekad su ljudi govorili da bi znali u konobi na očigled im se smanjivati vino u bukarama.
– Pa da bako, sigurno su popili pa su krivicu svalili na vile- reče Maja kojoj bi žao vila.
Baka se blago nasmiješi pa reče:
– Puno njih je to reklo prije tebe.
– Jesi li ti bako ikada vidjela vile – upita maja.
– Nisam Majo, ali naša susjeda Eva ih je vidjela, kad je još bila djevojka. Eva bijaše siroče i jako siromašna, vidjela je vilu i ona joj je poklonila zlatnik rekavši da o tome ne smije nikom reći. Eva je stavila zlatnik u maramicu, zavezala u čvorić i stavila u džep. Nije mogla izdržati pa se povjerila starijoj sestri. Kad je izvadila maramicu da joj pokaže zlatnik, njega nije bilo, jednostavno je nestao. Svi su mještani, kad su to čuli mislili da Eva izmišlja. Pa da sam ja i vidjela vile tko bi mi vjerovao. Bolje je šutjeti. – reče baka.
– Da li još postoje vile – upita Maja.
– Ne postoje – odgovori baka. Danas je moj sinko malo onih koji vjeruju i u ono što postoji pa da bi vjerovali u vile, ipak bi to bilo malo previše.
Baka zavuče ruku u džep kecelje pa pruži Maji par suhih smokava i nekoliko kocki šećera.
– Osladi se malo – reče baka.
Maja uze kocke šećera i smokve, poče ih jesti, jer ni jedan šećer ni tada ni poslije nije bio tako sladak kao bakin.
– Znaš bako ja bi voljela imati puno, puno novaca tako da i tebi svaki mjesec poštar donese mirovinu kao i drugim bakama, da si i ti možeš ponešto kupiti.
– E, Majo, Majo. Što bi ja s nekim većim novcem? Imam sve što mi je potrebno, a najveća su mi sreća i blago moja djeca i unučad, dok je njih ništa meni ne fali, nikad još oni nisu zaboravili svoju majku i baku. Uvijek ja od njih dobijem i bez poštara. Novcem sreću ne možeš kupiti.
– Možda tako govore oni koji ga nemaju, tješe se. Ja bi ga svejedno voljela imati pa da mogu svakom po malo dati – reče Maja.
– Sinko moj, velika je stvar od malo izdvojiti i dati. Nije bit u količini nego u ljubavi kojom daješ. Sada ću ti ispričati nešto što se stvarno dogodilo- reče baka i započe svoju priču:
Ljudi su mukotrpno radili ovu našu škrtu dalmatinsku zemlju. Bila je obrađena svaka vrtača. Gdje se god moglo što posaditi ljudi su sadili i obrađivali. Svaki su dan kopali, na leđima nosili u bremenima travu za stoku a isto tako i drvo za ogrjev. Nisu to bila debela drva prije bi se reklo da je bilo šipražje. Došle bi ljetne vrućine i suše, biljke su bile slabe, urod mali i ljudi su sve više mrmljali. Već je bilo po nekim kućama i ovih modernih aparata, hladnjaka televizora i automobila. Kad su ljudi na tim kutijama što se zove televizor vidjeli kako ljudi u drugim zemljama žive postali su nezadovoljni. Tu se naravno uvijek prikazivalo ono što je bilo po njihovom mišljenju najbolje. Gotovo se nikada nije vidjela ljudska bijeda ili nevolja. Ljudi su sve više počeli težiti za takvim životom, za sve kriveći nedostatak novca. Govorili su da imamo novca bilo bi drugačije, onda bi bili sretni. Toliko su jako počeli žuditi za novcem da je jednog dana novac počeo padati kao pahulje snijega. Svi su počeli skupljati novčanice sretni, veseli, nosili ih u kuće koje su se punile novcem do krova. Skoro su kuće popucale od novca. Razmilili se ljudi jureći u automobilima koje su pokupovali, kao ovi mravi na deblu oraha. Kupovalo se što se kaže i šakom i kapom. Uskoro su vrtače zjapile prazne, zarasle u korov, štale su se ispraznile. Ljudi su govorili :
– Ne moram raditi, imam novaca, kupit ću.
Automobili su jednog dana ostajali parkirani pred kućom jer nije bilo benzina. Nitko nije radio na crpkama. Trgovine su bile zatvorene jer trgovci nisu morali raditi, a i što bi radili i da su htjeli kad su radnje bile prazne jer je sve bilo rasprodano. Pekarnice isto tako nisu radile. Djeca nisu išla u školu jer im nije bila potreba isto tako i učitelja u školama nije bilo.
Uskoro je najveća većina ljudi bila raščupana i neuredna jer brijačnice i frizerski saloni nisu radili, a kako ih je uhvatila debela lijenost mislili su da ne moraju ništa sami činiti. Vinogradi su podivljali jer ih nitko nije obrađivao i orezivao. Sada su ljudi, žene, djeca bili još nesretniji jer su imali hrpe novca kojeg nisu mogli potrošiti. Od velikog su se jada počeli razbolijevati. Kako u cijelom kraju nije nego jedan liječnik radio koji je bio toliko dobar da je želio pomoći ljudima, skoro je do njega bilo nemoguće doći. Uskoro se i on razboli od prevelikog posla koji je spao na njegova leđa. Baka tu zašuti.
– Kako je to bako završilo, zašto nisu uvezli iz drugih zemalja ono što im je bilo potrebno? -upita Maja.
– Vidiš sinko, valjda je to bilo i u drugim zemljama tako da nisu imali što uvesti. Nitko nije radio, gotovo nitko, jer ono malo ljudi koji su radili nisu mogli podmiriti sve potrebe onih koji su ljenčarili. Osim toga brodovi nisu plovili, jer mornari nisu radili, vlakovi nisu vozili, isto tako kamioni. Gradovi su se gušili od ne odvezenog smeća.
– Što je bilo onda? – upita Maja.
– Sve se preko noći vratilo na staro. Samo što su pojedini ljudi shvatili da u novcu nije sve.
– Znaš bako, ti kažeš da su onda ljudi ličili na ove mrave- pokaže Maja na kolonu mrava koji su uzlazili i silazili sa oraha. Oni su tako slabi i maleni.
– Da mrav je malen u odnosu na nas ljude. Zar i čovjek nije malen u odnosu na zemlju i nebo? Često čovjek nema snagu mrava, jer mrav nosi teret dvadeset puta teži nego što je on. Doista su rijetki ljudi koji su jaki kao mravi – reče baka.
– Bako, moram se otići napiti vode- reče Maja, razmišljajući o bakinim riječima.
Zapravo Maja i nije bila žedna već je voljela turiti svoj nosić u bakinu ostavu u kojoj se nalazila slavina. Tako je bila hladna ta ostava, odisala je posebnom svježinom, mirisala je na maslac i sirutku. Baka se pojavi iza Maje, odgurne zavjesu koja je prekrivala police, zagrabi svježeg maslaca iz jedne zdjele uspe u lončić govoreći.
– Ovo ponesi kući a ja ću ti sada namazati kruh maslacem, pa ga ovdje pojedi. Bio je to uobičajeni obred kad god bi Maja došla baki.
– Hvala bako. Sigurno je to bilo skoro kada je novac padao, jer su još i sada zapuštani vinogradi i neobrađeni vrtovi – upita Maja baku, slasno jedući namazan kruh.
Baka sjetno uzdahne govoreći:
– Bilo je to davno, jako davno a ove vrtove pustim su napravile njemačke marke. Uvijek se to događalo da čovjek ide za boljim, a sam Bog zna što je bolje a što gore. Moj sinko nitko nije željan motike.
– Imaš pravo bako kod nas u štali iza vrata ima ih puno, skoro su sve zarđale- reče Maja.
– Ne želim ja moja Majo da ljudi samo kopaju i rintaju, ali uhvati me veliki žal vidjevši ova naša pusta sela. Često se pitam da li je bila veća korist ili šteta to što su ljudi išli za boljim. Tako je moralo biti. I ja sam dok sam bila mlađa lakše prihvaćala promjene ali sada kako sam ostarjela uhvati me neka nostalgija za prošlim vremenima. Znaš sinko valjda svako biće ma kakav mu bio život uvijek se sjeća lijepih stvari. Hvala Bogu da je tako, da se teško zaboravi a dobro i lijepo pamti. Meni se čini da sam se jučer rodila a život mi je na izmaku, i što je starost veća sve mi brže vrijeme prolazi.
– Ja bi bako voljela da ti nikada ne umreš, taj me tvoj govor čini tužnom – reče djevojčica.
– Zašto tužnom? Zar se nećemo naći u Nebu? E, Majo, Majo, kako bi to bilo kad bi živjeli onako kako ti zamišljaš onda bi ovdje za pedeset godine sjedile dvije bake, baka Maja i baka Mara. Tu se baka grohotom nasmije, pa kroz smijeh nastavi: Koliko bi onda puta morala pričati priču o vilama i novcu? Ovako se samo kratko rastanemo na zemlji i onda smo zauvijek zajedno u nebu. Osim toga dokle god me budeš voljela i sjećala se mene, živjet ću u tvom srcu. Zar to nije lijepo?
Maju odobrovolji bakin smijeh i sigurnost riječi da je rastanak samo kratak kada taj trenutak dođe. Nikada njena baka nije lagala.
Baka pruži ruku u drugi džep izvadi par bombona, pruži ih Maji govoreći:
– Malo se osladi putem kući.
Maja uzme bombone, lončić s maslacem, poljubi baku pa reče:
– Evo mene za par dana, moram ti vratiti lončić.
– Dobro, čekat ću te – uzvrati baka, blago se nasmiješi znajući da ni maslac ni lončić nisu razlog Majinog dolaska.
Nepoznati autor
