Nakon dugog vremena, Slavica je odlučila stati na vagu. Kazaljka je pokazivala 105 kg. Gledala je u te tri brojke, dok su joj se oči napunile suzama. Za njezinih 165 cm visine, ova kilaža je bila i više nego li previše. «Kako li ću samo skinuti sve te kilograme?» poluglasno si je postavila pitanje. Upravo u taj tren njezina mama je ulazila u kupaonicu. « I, koliko imaš?»-upitala ju je iako je znala da je broj trocifren. Slavica je šutjela, no crvenilo u obrazima sve je govorilo.
« Hajde, siđi s te sprave i dođi u kuhinju. Skuhati ću kavu pa ćemo u miru porazgovarati»-rekla je Marija, Slavicina mama i otišla u kuhinju. Skuhala je kavu, sipala je u šalice i pozvala kćerku. Miris svježe kuhane crne kave ubrzo je ispunio cijeli stan. U susjednoj sobi spavala je Slavicina sestra. Osjetivši miris kave jednostavno je istrčala iz kreveta i uzevši kutiju cigareta iz svoje torbe, otišla u kuhinju. Zvala se Vesna. Ona nije nikada imala problema s kilogramima. Čak što više, bila je izrazito vitka djevojka. U slobodno vrijeme se bavila manekenstvom. Dosta poznanika, prijatelja pa i susjeda zadirkivali su je zbog sestrinog izgleda. To ju je jako ljutilo i jedva je čekala da joj sestra poduzme nešto po tom pitanju.
Za nekoliko dana je Slavica imala rođendan. Vesna i mama su se dogovorile da će joj pokloniti godišnju kartu za fitness centar. Vjerovale su da će joj to pomoći.
Vidjevši da joj je i sestra u kuhinji, Slavica nije željela razgovarati o kilogramima. Mama se dosjetila i rekla je da nemaju dovoljno mlijeka i zamolila Vesnu da ode u trgovinu.
Tek kada je Vesna izašla iz kuhinje, Slavica se gorko rasplakala. «Pogledaj me, mama. Više ne ličim na ljudsko biće. Izgledam kao čudovište.» Dok je to kroz suze izgovarala, lice joj se orosilo znojem. Tijelo joj je imalo prilično neugodan miris iako se redovito tuširala. Mama joj je obećala da će razgovarati s liječnikom da je prime u bolnicu na skidanje kilograma.
I uspjela je dogovoriti. Za dva tjedna, Slavica je spakovala stvari i veselog lica otišla u bolnicu. Rijetko tko odlazi u bolnicu radostan. Ona se nadala da će joj liječnici pomoći.
Bila je hospitalizirana na Internom odijelu jedne velike bolnice. U sobi u kojoj je bila smještena, bilo je još šest žena. Njezin krevet su stavili na sredinu sobe.
Žene u sobi su bile hospitalizirane zbog dijabetesa, tj. šećerne bolesti. Nisu se pridržavale terapije, tako da su sve u vrlo teškim stanjima dovežene na odjel.
Ugledavši Slavicu, mislile su da je i ona tu zbog istog razloga kao i one.
Prvo jutro, za vrijeme vizite, ušla je doktorica s medicinskom sestrom i rekla Slavici da će tri dana biti na nula dijeti, tj. da će piti samo nekoliko tabletica vitamina, puno vode i ništa hrane.
Poslije vizite, ostali su imali doručak, a Slavica ništa. S obzirom da je tek početak i da je imala volju, prvi dan je uspjela izdržati bez većih problema. Drugi dan je više preležala nego li prehodala. Ipak joj je bilo malo slabo. Zasigurno da je to bio veliki šok za njezin organizam jer je nakon onih velikih količina hrane, najednom došla na nulu. Treći dan je bio još teži, ali je sve izdržala. Četvrto jutro, sestra ju je pozvala na vaganje. Imala je četiri i pol kilograma manje.» Otišla ti je samo tekućina, ali za početak, i to je jako dobro» .Sišavši s vage, te riječi su joj cijeli dan brujale u glavi. Vratila se u krevet. Nakon sat vremena u sobu su ušli studenti s profesorom doktorom. Došavši do njezinog kreveta, profesor je rekao:» Ovo ovdje je tipičan primjer hiperfagije ili prežderavanja. Uslijed prevelike količine hrane, dolazi do povećanja tjelesne težine. Zbog toga se koža širi i puca. Na koži nastaju strije…» Osjećala je da joj krv navire u obraze. Nikada joj u životu nije bilo neugodnije. Imala je osjećaj da izgleda kao čudovište. Jedva je čekala da napuste sobu. Žene u sobi su i nakon izlaska liječnika i njegovih studenata nastavili buljiti u jadnu Slavicu. Ona se pokrila pokrivačem preko glave i maštala o toplim sendvičima, kolačima, tortama i svim onim delicijama u kojima je jako uživala. U tome maštanju je i zaspala. « Čujete li je kako hrče?»-upitala je jedna od žena u sobi. « Kako to, tako mlada, a tako debela. Još joj nitko nije došao u posjetu».
U dvanaest sati je medicinska sestra otvorila vrata sobe i viknuvši « ručak «, probudila spavalicu. « Ah, ta ružna stvarnost!», mislila je tužno i ustala se s kreveta. Dok su ostali ručali, ona je odlučila otići do Vijesnikovog kioska koji je bio u bolničkom krugu. Stala je ispred trafike, a oči su joj se zalijepile za čokolade i kekse raznih vrsta. Iz džepa je izvadila sto kuna i kupila si tri čokolade i kutiju keksa. Bila je vrlo nemirna. Otišla je u park i sjela na klupu. U trenutku kada je iz džepa izvadila čokoladu, za ruku je uhvati medicinska sestra s odjela na kojem je ležala. «Što to radiš?-upita strogo, «Zar se tako drži dijeta?» «Molim te izvadi sve iz džepa i daj mi!»
Drhtavom rukom Slavica joj je dala cijelo svoje blago.
Medicinska sestra je bila izrazito gruba i neljubazna osoba. Kao da je jedva čekala da se nešto loše nekome dogodi pa da može «vježbati» grubost. « Idemo ravno k doktorici, a nakon toga ćemo ti nazvati mamu i reći kako se pridržavaš dijete.»
Uhvatila ju je za ruku i odvela na odjel. Na sreću, doktorica je uvijek imala ljubazan osmijeh na licu. Čak i kada je čula što je pacijentica učinila, nije niti jednom gestom pokazala negodovanje. Mirnim glasom je pokušala razgovarati sa Slavicom. Iako nije imala vremena, posvetila je djevojci cijeli sat. Nikada nitko, pa ni njezina mama, nije s njom tako razgovarala. S puno ljubavi i razumijevanja, doktorica Ljerka je djevojci objasnila sve posljedice prekomjerne težine i zamolila je da se odluči na dijetu. « Ti si toliko lijepa. Imaš prekrasnu kosu i oči. Koliko bi još bila ljepša da imaš manju težinu. Obećajem ti ako se budeš pridržavala ovog našeg dogovora, da ću te nagraditi nečim vrlo lijepim.» Slavici se ozarilo lice od sreće.»Obećajem!»-rekla je sigurno. « Takvu te volim. Svima ćemo pokazati da možeš!»
Od toga dana, Slavica je počela mršaviti. S doktoricom Ljerkom se dogovorila da će polako skidati kilograme.
Dvije godine nakon razgovora s doktoricom, Slavica je omršavila četrdeset kilograma. Odlučila je otići u bolnicu doktorici. Lijepo se obukla, kupila buket prekrasnog cvijeća i otišla. U bolnici je baš bilo vrijeme pauze kada je Slavica pokucala na vrata. Vrata su se otvorila i doktorica Ljerka je upitala djevojku koga treba. Nije ju prepoznala. Nakon što se Slavica predstavila, doktorica ju je čvrsto zagrlila, poljubila i glasno uzviknula:» Znala sam da ti to možeš! Čestitam ti!» Obradovala se i cvijeću koje je odmah stavila u vazu.
Nagrada joj je bila put u Pariz. Doktorica je tu nagradu nedavno dobila. Slavica je željela da i doktorica ide s njom.
Kod kuće je sve bilo drugačije. Mama Marija je s ponosom svim svojim prijateljicama govorila kako je njeno dijete uspjelo. Bila je ponosna na obje kćeri.
Slavičin život se promijenio za 180 stupnjeva. Bila je prelijepa. Mladići su je počeli primjećivati na ulici. Ubrzo se i ona zaljubila. Nije mogla vjerovati da se sve ovo lijepo njoj događa.
Nakon kiše uistinu uvijek dolazi Sunce!
Nepoznat autor
