Benjamin je bio dječak čiji su roditelji od njegovog rođenja vjerovali u njegovu dobrotu i dražest. Kako su godine prolazile i Benjamin odrastao, postajao je sve gori i gori. Još dok je bio dojenče njegovi roditelji su davali komentare. Vidjevši njegova usta govorili su kako će biti dobar pjesnik, gledajući njegove noge govorili su kako će biti najbolji plesač, a zbog njegovih ušiju su govorili kako će biti dobar glazbenik. Na njihovo veliko iznenađenje i žalost nije bio ništa od toga. Kad mu je bilo 14 godina primijetio je svoju izvanjsku promjenu. Zbog njegove neobazrivosti grubosti prema bližnjima oko sebe uši su mu poprimile oblik magarećih, stopala su mu se pretvorila u kopita a umjesto ljudskog glasa počeo se glasati kao magarac. Uzalud je za ovakvu bolest tražio lijeka. Vremenom sve višell i više su ga počeli izrugivati te je i sam osjetio kako to biva kad je netko marginaliziran. Mnogi liječnici i vračari kojima je odlazio su mu govorili kako je sve to OK. Takvi su mu govorili da dlakave uši štite od hladnoće, da kopita štede obuću, a da je njegov glas ugodno slušati kad se spusti gusta magla. Nakon sedam godina lutanja po svijetu i tražeći lijeka svojoj bolesti došao je u neko kraljevstvo gdje se pričalo kako je neki gorštak oteo mladu kraljevinu Rozaliju te su stoga svi bili obuzeti tugom i strahom. Čuvši za to odlučio ju je potražiti i vratiti njezinim roditeljima. Idući tako kroz planine došao je do neke spilje ispred koje je put bio zakrčen i neprohodan. No kako je Benjamin imao magareće noge nije mu to smetalo te je tako gazeći po trnju i drači pravio sebi prolaz. Potom je svoje velike magareće uši toliko napregnuo ne bi li čuo kakav ženski glas iz pećine. A svojim magarećim glasanjem je pokušao dozvati djevojku. Najednom je čuo ženski plač duboko iz pećine i još odvažnije krenuo u ulaziti u tamu. Najzad kad je stigao do djevojke predstavio se a da nije ni primijetio kako mu se glas ponovno vratio. No ne samo to. Od prevelikog naprezanja da čuje djevojčin glas i uši su mu postale normalne. A od gaženja po neprohodnom putu kopita su mu se istrošila i opet je imao ljudska stopala. Ne zdvajajući hitro je oslobodio djevojku i vratio je u njeno kraljevstvo. Njegova nagrada je bila ona. Vjenčali su se i izrodili tri sina. Prvi je bio plesač, drugi glazbenik, a treći pjesnik. Benjamin i Rozalija su pomno pazili da nekomu od njih ne bi izrasle magareće uši i kopita i da se ne počne oglašavati kao magarac.
Benjamin bijaše dražestan dječačić. Kad se u kolijevci koprcao razbacujući pelenice i pokrivač nebeski plave boje, izgledao je kao anđelčić. Mama, tata, bake i tete neprestano su ga mezile i obasipale lijepim riječima punim ljubavi. Baka po majci je govorila: „Pogledajte vi njegova mala dražesna uha, kako nas dobro čuju! Zacijelo će biti veliki glazbenik“. Baka po tati žurila je da ne bi zaostala u pohvalama: „Gledajte samo ta divna ustašca kako guču kao golubić: ‘gu, gu, guuu!. Bit će veliki pjesnik.“ Teta Klotilda topila se od miline: „Pričate koješta! Nogice treba gledati. Sigurna sam da će biti plesač, najbolji od svih, ja vam kažem.“ Slušajući sva ta laskanja, Benjaminovi su roditelji bili izvan sebe od radosti, a očinsko i majčinsko srce nadimalo se od ponosa i sreće. Benjamin je rastao pokazujući znakove prkosa, no tata, mama, bake i tete tješili su se govoreći: „Sva mala djeca su takva.“ Tako je i za Benjamina došlo vrijeme da odvažno i s naprtnjačom na leđima prijeđe prag osnovne škole.
Prvi dani su bili sretni. Benjamin se ponašao kao sva druga djeca: ni bolje ni gore od svojih drugova. No vremenom je bivalo sve gore i gore. Benjamin se jako promijenio. Malo-pomalo, gotovo neopazice, postao je drzak i zločest. Slabijoj djeci je bacao olovke i s klupe i u tome uživao. Na nogometu je nemilosrdno rušio protivničke igrače. Neprestano se s nekim svađao. Učiteljici je tužakao drugove i tako joj se dodvarao. „Gdje je onaj moj anđelčić?“, govorila je očajno Benjaminova mama kad je pročitala učiteljske ukore u bilježnici. „Ufaaa, šta ste se svi urotili protiv mene!“, vikao je Benjamin. Obećavao je da će se popraviti, no već sutradan bi na obećanje zaboravio. Ni u višim razredima osnovne škole stvari nisu krenule nabolje. Ostao je bezobrazni svadljivac. S vremenom je naučio najgore psovke i sipao ih posvuda, osobito u autobusu, da bi svima pokazao kako više nije obični klinac. Mame u tom dijelu grada govorahu svojoj djeci: „Jao tebi ako te vidim s Benjaminom, on je pravi neotesanac!“ Ako je netko pričao nepristojne šale, Benjamin ih je prvi čuo i prepričavao. U zadirkivanju i ponižavanju drugih bio je nenadmašiv. Imao je malo drugova, no jedan je bio gori od drugoga. Omiljena zabava im je bila ukrasti nešto iz samoposluge, a onda pobjeći. Teti Klotildi, koja ga je jako voljela, odbrusio je iznenađujuće bezobrazno, tako da se od toga jadna razboljela. Kad bi ga ukorili, on bi samo ponavljao: „Pa svi su takvi, nisam samo ja.“ U četrnaestoj godini dogodilo se nešto što ga je uistinu zabrinulo.
Za vrijeme odrastanja čovjekovo se tijelo mijenja. Benjaminovo je zrcalo, međutim, pokazivalo neobične promjene. Uši su mu počele naglo rasti i postajati sve dlakavije. Noge su ga stalno svrbile, čarape i cipele nije uopće podnosio, a dobivale su i sivkastu boju sve dok se jednog dana nisu pretvorile u magareća kopita. Benjamin je to vidio i zgražao se. No umjesto da se upita: „Što mi se to događa?“, on je počeo njakati kao magarac: „Ia! Ia!“ U obitelji svi primijetiše da on njače, a očajni si dječak, ni uz krokodilske suze, nije mogao pomoći. „To je zbog promjene glasa“, govorila je teta Klotilda, ali ni ona više nije u to vjerovala. Jedno je bilo sasvim sigurno. Zbog ušiju i kopita, a o njakanju da i ne govorimo, Benjamin nije mogao ići u školu. „Moramo potražiti liječnika“, govorio je otac, „najboljeg liječnika da te izliječi.“ Tražili su posvuda, ali liječnika koji bi liječio dječake magarce nisu mogli naći. Jednog hladnog i maglovitog jutra Benjamin je napustio roditelje i otišao od kuće. Krenuo je u svijet da potraži nekoga tko bi ga izliječio od te čudne bolesti koja ga je pretvorila u životinju.
Prošao je svijetom od sjevera do juga, od istoka do zapada. Razgovarao je s liječnicima, vračevima, šamanima, iscjeliteljima svih vrsta. Svi su bili jako ljubazni i svi su ga tješili da dlakave uši štite od hladnoće, da kopita štede obuću, a da je njegov glas ugodno slušati kad su spusti jako gusta magla. Proteklo je sedam godina. Benjamin je sada znao što znači plakati, naučio je biti ljubazan i shvatio kako bole grubosti i izrugivanja. Nije ni primijetio koliko se promijenio. No njegov je problem i dalje ostao. Bio se već pomirio sa tužnom sudbinom kad je stigao do dvorca grofa Ljepotrna. Tu su ljudi gorko plakali: grof, grofica, domar, posluga, svi su grcali u suzama; čak su tužno lajali i psi i mjaukale mačke. Bio je to prizor od kojega se čovjeku razdiralo srce. Oblivena suzama grofica ispriča Benjaminu o razlozima tolike žalosti: „Naša draga kćerka, naša divna Rozalija je oteta. Oteo ju je podmukli Karakala i sakrio negdje u Vražjoj planini kamo se nitko ne usudi poći.“ Benjamin se sažali i reče: „Nemojte više plakati, ja ću otići u planinu i naći je.“ Planina bijaše gotovo neprohodna, no Benjamin je odlučio pronaći razbojnika. Nućulio bi svoje magareće uši i osluškivao svaki šum. Kad je prolazio pored neke crne i zastrašujuće pećine, začuo je iznemogle jauke. Hrabro je ušao u tamnu rupu, a iz nje je izletjelo jato prestrašenih slijepih miševa. Sad je znao gdje bi mogla biti Rozalija. Razbojnik je ulaz u špilju posuo krhotinama stakla i oštrim čavlima, no Benjaminovim kopitima to nije predstavljalo veći problem. Trčao je ponavljajući glasno „Ia, ia!“ kako bi ga djevojka čula i odgovorila. U mnoštvu odvojaka mračne pećina, želio ju je što prija pronaći. Okretao se lijevo i desno, osluškivao, dok nije opet čuo Rozalijine jecaje. Zapalio je šibicu i otkrio da je svezana za stup. Bila je vrlo lijepa. Benjamin je odriješi, nakloni se i promrmlja: „Dobar dan, gospođice, ja sam Benjamin.“ Toga časa shvati da ima lijep i ugodan bariton, pravi ljudski glas. Toliko je vikao da se njegov magareći glas jednostavno raspao, toliko je napeto osluškivao da su mu magareće uši otpale kao suho lišće. Komadići stakla su potpuno istrošili kopita, a na njihovu mjestu stvorila su se dva normalna ljudska stopala. Na vrhuncu sreće, ali i zbog straha da ne dođe Karakala, Benjamin uze u ruke lijepu Rozaliju i, stazicom koju su poravnala kopita, pojuri što je brže mogao. Kad je stigao k Ljepotrnovima, svi ga svečano dočekaš i izljubiše. Rozalija, koja su u nj bijaše zaljubila, također ga poljubi. Benajmin se njome oženio, što se pretvorilo u svečanost kakvu onaj kraj nije pamtio. Imali su tri sina: prvi je bio plesač, drugi glazbenik, a treći pjesnik. Benjamin i Rozalija su pomno pazili da nekomu od njih ne bi izrasle magareće uši i kopita i da ne počne njakati.
Izvor: Nepoznat autor
