Biti uklopljen u većinu, a u mnogome se razlikovati od nje, bila je odlika rijetkih, nadarenih duša, koje su hrabro i polako kročile stazom svoga života. Staza im je bila posuta posebno oštrim trnjem nakon čijeg uboda bi bile snažnije i punokrvnije.
Takva je bila Vesna. Rođena je u bogatoj zagrebačkoj obitelji, jedne hladne zime u kojoj su se više od tjedan dana temperature spustile ispod minus dvadeset stupnjeva. Bio je siječanj. Pogled kroz prozor bio je ispunjen bijelom bojom, koje je bilo posvuda – po stazama, grmlju, drveću, krovovima kuća. Ljudi koji su bili rođeni tada vjerojatno su i vremenski bili određeni na borbenost i srčanost.
Vesnina mama je već nekoliko dana bila u bolnici. Imala je svoju sobu i vrhunsku njegu. Svakih pola sata je ulazila medicinska sestra i s najvećom ljubaznošću skrbila za majku. Druge žene su bile u velikim sobama. U svakoj sobi ih je bilo osam. Imali su skromne uvjete jer nisu imale toliko kao Mirjam, Vesnina buduća majka. Vrlo brzo su doznale da se u sobi do njihove nalazi jedna fina i bogata gospođa. Zavidjele su joj.
Mirjam je u sklopu sobe imala i sanitarni čvor, tako da nije morala nikamo izlaziti. To je bila i njezina sreća, jer zavist budućih majki iz sobe do njezine bila je tolika da bi joj sigurno u bijesu i kosu počupali. No, takav je život. Uvijek netko ima u izobilju, dok drugi imaju jedva za preživljavanje.
Te subote, u rano poslije podne, rodila se Vesna. Nakon što se glasan plač prolomio rađaonicom, medicinska sestra je prišla majci i čestitala joj rekavši:»Čestitam, postali ste majka zdrave djevojčice. Kako će se zvati?» upita ona i izdahne zrak kojeg je držala u plućima. I ona je bila uzbuđena jer su im svima prije poroda rekli da posebno paze na tu gospođu i dijete, jer su im vrlo značajni. « Vesna, zvat će se Vesna», reče Mirjam i utone u duboki, zasluženi san.
Na pokretnom krevetu su je odgurali u sobu, a djevojčici su stavili narukvicu s brojem i odvezli je u društvo druge novorođenčadi. Neke bebe su plakale, druge su spavale, a neke su opet bile budne i nemirnim malim očima promatrale svijet oko sebe. Sestre su dolazile, uzimale djecu i odnosile ih majkama na dojenje. Sutradan, ujutro, sestra je uzela Vesnu i odnijela je majci. Mirjam je bila još u dubokom snu. Slijepljena znojna kosa bila je razasuta po jastuku. Lice joj je bilo još uvijek malo natečeno. Ušavši u sobu, sestra ju lagano uhvati za rame i probudi.» Gospođo Mirjam, beba je gladna. Trebala bi jesti».
Mirjam je dosta zbunjeno uzela djevojčicu u naručje i privila je na prsa. Djevojčica se umirila, uživajući u svom prvom obroku. Tako glasno je sisala, da su vjerojatno svi koji su se tada zatekli na hodniku, mogli čuti glasno coktanje. Nakon što se najela, zaspala je. Majka nije zvala sestru. Željela je malo uživati u svojoj djevojčici koju su ona i suprug dugo očekivali.
Mirjam je bila tridesetogodišnjakinja srednjeg rasta. Imala je nisko čelo ispod kojeg su se isticala dva prelijepa plava oka ukrašena crnim trepavicama. Crne obrve pravilnog luka, davale su joj vrlo profinjen izraz lica. Pravilan nos i uvijek crvene usne privlačile su poglede svih. Imala je kratku, kovrčavu kosu koja joj je davala ležeran, mladenački izgled. Tijelo je bilo vrlo gracilno. Imalo je blagi oblik violine. Bila je poput tog divnog instrumenta koji bi najljepše svirao kada bi se našao u muževljevom zagrljaju.
Rođenje malog anđela samo je produbilo i ojačalo njihov brak.
Dok je tako držala Vesnu u naručju, vrata od sobe su se otvorila. Na vratima je stajao Stjepan i vidjevši ih zajedno briznuo u plač. U jednom koraku je doletio do njih, poljubio ženu i uzeo svoje zlato. « Lijepa je. Na tebe, dušo. Ona je nešto najljepše što sam ikada vidio. Presretan sam!» Suze su mu klizile niz lice. Prvi puta u životu ih je pustio da teku. Nije mu bilo neugodno kako muškarcima to obično bude. To su bile suze očinske, velike i ponosne. Tekle su direktno iz srca. Nekoliko minuta nakon njega u sobu je ušla medicinska sestra s ogromnim buketom crvenih ruža.» Ovo je za tebe draga!» Mirjam se rasplakala. Oboje su se iskreno radovali tom daru s neba!
Pet dana su provele u bolnici, a nakon toga su otpuštene kući. Obitelj je stanovala u Vlaškoj ulici. Kada su došle kući, vrata im je otvorila dadilja. Imali su i kuharicu. Živjeli su u stanu od dvjesto kvadrata, sa šest soba, tri sanitarna čvora i dva prekrasna balkona. U dnevnoj sobi je bio namještaj u stilu Luja šesnaestog. Uz sav taj glamur idu i posebne životinje. Imali su dva ruska hrta koja su dovezena ravno iz Moskve.
Djevojčica je lijepo napredovala. Sa četiri godine počela je ići u vrtić. Bio je to poseban vrtić za imućnije roditelje. Od početka su učili dva jezika – engleski i talijanski. U taj vrtić su dolazila djeca ambasadora. Vesna je bila najljepše dijete. Vrlo komunikativna i spretna, lako se uklapala među svu djecu. Voljele su je i tete i djeca. Nakon vrtića je pošla u školu. Paralelno je išla i u glazbenu školu. U trećem razredu, roditelji su je upisali na balet. Balet joj je dao posebnu gracioznost, ženstvenost i uspravan hod. Uspijevala je izvršavati sve obveze. Preko ljeta su odlazili na more i provodili dva mjeseca u Dubrovniku, uživajući u sjeni palmi i kliktajima galebova. Takvo djetinjstvo u Hrvatskoj je imalo rijetko koje dijete.
Vesna je često na putu od kuće do škole sretala sirotinju. Gotovo uvijek bi iz torbe izvadila sendvič i dala im. Zahvalno su je gledali. To nije govorila svojim roditeljima. Bila je to njezina velika – mala tajna. Završila je dvije srednje škole i deset godina baleta. U školi je osim engleskog i talijanskog učila još i francuski jezik.
Nekoliko tjedana pred kraj školske godine, njihovu školu je posjetila Majka Tereza, časna sestra koja je veliki dio dotadašnjeg života posvetila sirotinji i svima onima koje zbog bolesti nitko nije trebao.
U razredu se osjetilo veliko nestrpljenje. Vrata su se otvorila. Prvo je ušla razrednica, a iza nje jedna niska, pogrbljena časna sestra. Sjela je za katedru. Lice joj je sjalo. Iza njih je ušao i prevoditelj. Ona im je pričala o svome životu na jedan jednostavan i humorističan način. Vrlo brzo su joj djeca počela postavljati pitanja. Vesna nije progovorila. U sebi je osjećala nekakvu neopisivu radost. Osjećala je da joj srce i duša pjevaju. Sva je bila ozračena ljubavlju Majke Tereze.
Nakon toga dana više ništa nije bilo isto. Već sutradan je u telefonskom imeniku pronašla broj časnih sestara Majke Tereze. Nazvala ih je i otišla k njima na razgovor.
Sestre su je lijepo primile. Svidjela im se na prvi pogled. »Što li će vam reći roditelji kada im kažete da želite doći k nama. Mi smo vam sirotinja. Nemamo ništa svoga do li ovo malo haljine na sebi?» «Ne brinite, spremno im je odgovorila Vesna. Za tjedan dana ću vas nazvati, a nadam se i vidjeti. Hvala vam na ukazanom mi strpljenju. Do viđenja». «Zbogom», reče jedna od sestara i zatvori vrata samostana.
Vesnini roditelji su očekivali da će im kćerka upisati medicinu. Za osamnaesti rođendan su joj kupili stan na Pantovčaku.
Već nekoliko noći Vesna nije ni oka sklopila. Jedino što je u životu željela bio je samostan. Željela je pomagati sirotinji slijedeći siromaštvo Majke Tereze.
Bio je siječanj. Toga dana je napunila osamnaest godina. U dnevnom boravku se skupilo puno ljudi. Osim roditelja i rodbine, bili su Vesnini prijatelji i nekoliko dobrih susjeda. Dadilja i kuharica također su bile prisutne. Nakon posluženog pića, sluškinja je na tacni donijela bijeli zamotuljak. Odložila je tacnu na stol. Uzela je u ruke zamotuljak i predala ga Vesni rekavši:» Ovo je poklon vaših roditelja. Djevojka je odmotala paketić. U njemu je bio ključ. «Dušo – rekla je mama. To su ključevi tvog novog stana.» Svi prisutni su zapljeskali. Vesna se zahvalila i odlučila još malo šutjeti. Na stol je donesena i specijalna torta od marcipana. Kada su svi jeli, svečarica je odlučno započela: »Želim vam se svima zahvaliti. Ganuta sam vašom pažnjom, posebice skupocjenim stanom. Znam da svi od mene očekujete da upišem fakultet i da se po mogućnosti udam. Moram vas razočarati. Sutra odlazim u samostan!»
Dok je to izgovarala, tata je polako pijuckao crno vino koje mu se momentalno prosulo kada je čuo nešto o čemu nije nikada sanjao. «Pa nisi se ni krstila. Mi nismo nikakvi vjernici. Ni od tebe to ne očekujemo. Mislim da će mi srce pući!» Desnom rukom se uhvatio u predjelu srca koje ga je stalo neugodno probadati. Mirjam je nijemo sjedila na fotelji. Nije se ni pomakla. Gosti su se u tišini razišli. Posluga je pospremila tanjure i dovela boravak u prvobitno stanje. Mirjam je još uvijek nepomično sjedila. Lice joj je bilo blijedo. Kao da u sebi nije imala niti kapi krvi.
Stjepan je nakon nekog vremena došao po nju i odveo je u sobu. Skinuo joj je haljinu, obukao spavaćicu i polegao na krevet. Još uvijek ni on nije mogao vjerovati da će im njihova jedinica, njihova princeza otići u najveću sirotinju.
Sutradan ujutro Mirjam, Stjepan i kuharica sjedili su za kuhinjskim stolom. Ispijali su prvu kavu. Sa svakim gutljajem progutali su suze i gorčinu zbog nemogućnosti da išta promijene. Dobro su poznavali Vesnu. Znali su kada ona nešto odluči da će stajati iza tih riječi.
Vesna se pojavila na vratima s koferom u ruci. »Voljeni moji! Nešto je jače od mene što me jednostavno tjera da ovo učinim. Jedino što želim je da me razumijete. Molim vas, ako se „zaredim“, željela bih da svu moju imovinu dobije samostan sestara u kojeg odlazim. Bog najbolje zna što čini. »Najprije je zagrlila majku, zatim oca, a po tom kuharicu. »Javit ću vam se. Volim vas!»
Nakon tjedan dana je nazvala i rekla da su je primili. Dodala je da će im javiti kada bude imala zavjete. Ponajprije je trebala primiti sva tri sakramenta. Nakon krštenja je imala osjećaj da se ponovo rodila.
Pet godina nije vidjela ni čula roditelje. Mjesec dana pred vječne zavjete nazvala je kući. Roditelji su joj gorjeli od radosti. Na zavjete je došla i Majka Tereza i upoznala se s roditeljima. Vidjevši sreću svoje Vesne, sjaj koji je izbijao iz njenog pogleda i lice koje je sjalo kao nikada do tada, prihvatili su činjenicu da njihovo dijete od sada potpuno pripada Bogu.
Ne ostvare svi ljudi Božji plan. Vesni je to ipak uspjelo!
Nepoznat autor
