Ima li što ljepše u životu od zaljubljenosti u proljeće? Vjerujem da bi se svi složili da je to uz ljubav najljepši osjećaj, pokretač života i dobar razlog zbog kojeg vrijedi živjeti.
Nisu svi imali tu sreću osjetiti leptire u trbuhu, osjetiti nesigurnost i drhtanje ruku, imati manjak sline u ustima dok su razgovarali s voljenom osobom.
Ljepota tijela nije najvažniji faktor koji utječe na ljubav.
Danijel je bio najljepši dečko u kvartu. Visok, vitak, atletski građen, prodornog pogleda i ugodnog glasa privlačio je mnoge djevojke. No, sve je ostajalo samo na tom prvom dojmu. Nažalost, krasila ga je vrlo ružna odlika: bio je prepotentan i sve ostale je podcjenjivao. Nakon nekoliko rečenica s njim, djevojke bi odlazile uplakanih očiju i pognute glave. Svakoj je odmah znao pronaći slabu točku u koju bi je gađao sve dok se žrtva ne bi rasplakala.
Bio je dijete rastavljenih roditelja. Na njegov deseti rođendan, tata mu je predao poklon, uzeo svoj kofer i nestao bez riječi. On i mama su ostali sjediti u sobi, bez riječi. Svjećice na torti su gorjele i izgorjele. Ni sinu kao ni mami više nije bilo važno hoće li ih oni ugasiti ili će same izgorjeti. Dječak je nakon nekog vremena progovorio i upitao majku: «Mama, kada će se tata vratiti. Ja bih probao bakinu tortu.» Mama ga je uhvatila za ramena i rekla: »Tata se više neće vratiti. Ima drugu ženu.» Jako je zagrlila sina. Dugo su tako ostali. Danijel je rekao: «Ne brini. Više te nitko neće povrijediti. Neće stići jer ja ću biti brži od svih. Ja ću njih vrijeđati!»
Majka to nije ozbiljno shvatila. Na te njegove riječi nije ništa rekla. Nježno je odmaknula sina rukom i odrezala dva komada torte. «Jedi, dušo i ne brini se.»
Tatino ponašanje je uistinu negativno djelovalo na dječaka. Svaku večer, prije nego li bi legao, uzimao je maleni blok u ruke. U njega bi ispisivao imena svih onih koje je toga dana uvrijedio. Na taj svoj popis bio je ponosan jer je počeo ispunjavati obećanje koje si je zadao.
Majka Biljana je radila kao sobarica u jednom hotelu. Tijekom svog trinaestogodišnjeg radnog vijeka svega se već nagledala. Tuga je rasla i u njezinoj duši i svakodnevno širila ranu koju joj je napravio suprug. Sigurno da bi joj bilo puno lakše da nije bilo Danijela.
Za godinu dana se i fizički jako izmijenila. Omršavila je deset kilograma. Pustila je kosu i obojila je u plavo. Obnovila si je garderobu i odlučila iz temelja promijeniti svoj život. Činilo joj se da je sa sinom sve u redu. Išao je u školu i trenirao košarku. Malo ju je začudilo to što nikada nije doveo niti jednog prijatelja. Ne želeći ga opterećivati, izbjegla je postaviti mu to pitanje.
Popis povrijeđenih osoba u Danijelovom notesu rastao je iz dana u dan.
Jednog poslijepodneva dok se Biljana odmarala na kauču, a Danijel gledao televizijski program, zazvonio je telefon. Biljana je podignula slušalicu. Odmah je prepoznala glas Danijelove razrednice. Zamolila ju je da dođe na razgovor. Preko telefona joj nije ništa željela reći.
Sutradan, poslije posla, Biljana je otišla u školu. Danijelova razrednica je sjedila u zbornici.
«Dobar dan. Ja sam Danijelova…» « Znam, dobar dan. Izvolite sjesti. Naime, ovo što ću vam reći nije baš jako ugodno. Prije nekoliko dana me kući nazvalo nekoliko roditelja i reklo da njihova djeca ne mogu više izdržati uvrede koje im nanosi vaš sin. Rekli su im da ih vrijeđa pogrdnim riječima. Vjerujte mi. Možda ne bih u to ni povjerovala da jučer nisam ispod njegove klupe našla notes s popisom povrijeđenih osoba. Znate gospođo Biljana, to može biti pogubno za sve, a jednog dana se iz ovoga može izroditi nešto vrlo opasno. Biljana je iz torbe izvadila cigarete i bez pitanja zapalila jednu. Od šoka se blokirala ne mogavši ništa izgovoriti. Bila je vrlo uplašena. Kada je završila, razrednica se odlučnim glasom zahvalila na strpljenju i otišla na nastavu. Biljana je ostala još nekoliko minuta sjediti, ne vjerujući što je upravo čula. Imala je osjećaj da ju je netko pretukao. Jedva je došla do kuće. Otključala je vrata stana, izula se, skinula kaput i otišla do dnevne sobe. Danijel je sjedio na fotelji i gledao kroz prozor.
«Sine, reče ona zabrinutim glasom. Ovo što sam sada čula o tebi strašno me je šokiralo. Vjeruj mi, ništa manje nego kada nas je tata napustio za tvoj deseti rođendan. Kakav to popis vodiš? Jesi li od mene vidio da se tako ponašam i da vrijeđam do suza druge ljude?»
« Mama, ja sam ti obećao da te više nitko neće povrijediti. Obećao sam ti da ću te štititi tako što ću ja prvi vrijeđati druge ljude i neću im dati nikakvu priliku da to oni nama učine.»
Biljana se rasplakala. Otrčala je u kupaonicu i odvrnula slavinu u umivaoniku. Nije željela da sin čuje njezinu bol. Kada se isplakala i smirila, vratila se u sobu. Zagrlila je dijete i rekla mu: »Sutra idemo psihologu. To će biti tvoja i moja tajna. On će nam zasigurno pomoći.»
U petak je uzela slobodan dan i odvela Danijela psihologu na razgovor. Od toga dana dječak je išao na terapije tri godine po dva puta tjedno. Psiholog je imao topao, očinski pristup. Danijel ga je zavolio i imao je veliko povjerenje u toga čovjeka. Potpuno mu je otvorio srce. Najvažnije od svega je bilo da je prihvaćao njegove savjete i postupao po uputama. Nakon dvije godine stvari su se polako počele mijenjati. Jedne nedjelje zazvonio je telefon. Zvao je Petar, Danijelov prijatelj iz razreda. Biljana je bila presretna vidjevši da se stvari ipak mijenjaju na bolje.
Na kraju terapije, psiholog je zamolio Danijela da na satu razredne zajednice izađe pred učenike i da se svima ispriča za nanesene im uvrede i da traži oproštenje.
Zamoljeno, učinjeno. Nakon zamolbe i suza, djeca su jedno po jedno izlazila iz klupa i rukovala se s pokajnikom. Dirljivo je bilo promatrati kako su svi bili spremni oprostiti mu.
Psiholog se zaljubio u Biljanu. Nije joj ništa govorio. No, ona je već duže vremena slutila jer je u njegovoj blizini osjećala dugo zaboravljenu toplinu koja se od srca širila cijelim tijelom. Osjetila je da je voli.
Ništa na svijetu nije toliko obradovalo dječaka kao ta vijest zato što je cijelo to vrijeme dok je išao na terapiju maštao kako bi bilo lijepo da mu taj čovjek postane očuh.
Nakon nekoliko mjeseci, psiholog Mladen se doselio k njima u stan. Rekao im je da ih želi obradovati. Pokazao im je ključeve nove kuće. Otišao je do ulaznih vrata i otvorio ih. Ispred vrata je uzeo kutiju koju je ostavio prilikom dolaska. Donio je kutiju i rekao Danijelu da je otvori. Oko kutije je bila omotana velika plava mašna. Kada je otvorio dar, iz njega je iskočilo malo crno štene. Dječak je skočio od radosti.
Prije nego li su se preselili u kuću, Biljana i Mladen su se vjenčali. Na vjenčanju su bili Danijel, psić i Danijelov prijatelj Petar.
Ceremonija je prošla jednostavno i skromno. U svibnju su prenijeli neke stvari u kuću koja ih je čekala gotovo namještena. Prvu večer su pred kućom zapalili Danijelov notes s popisom povrijeđenih ljudi. Bilo mu je neugodno što je uopće ikada došao na tu ideju.
Svibanj je u Mladenovoj i Biljaninoj kući bio ljepši od onih u drugim kućama. Svaki kutak kuće i dvorišta, kao i oni sami, bili su ispunjeni radošću i ljubavlju.
Te večeri Danijel im je priredio najveću radost. Doveo svoju prvu djevojku i upoznao je s njima. Leptiri su došli i do njegovog trbuha!
Nepoznat autor
