Miris crvenih ruža koji je dopirao sa stola u kuhinji, ubrzo je ispunio cijelu kuću.
Bilo je nedjeljno, svibanjsko jutro. Točnije majčin dan. Korina, četrdesetogodišnja lijepo njegovana žena bila je supruga uglednog zagrebačkog poduzetnika, laganim korakom se uputila iz spavaće sobe u kupaonicu. Nakon obaveznog hladnog tuša, zaogrnuta bijelim kućnim ogrtačem, stepenicama se s kata spustila u prizemlje. Prije godinu dana preselili su se u novo izgrađenu kuću podno Sljemena. S velike terase pružao se pogled na šumu. Za lijepog vremena iz šume je dopirao pjev ptica. Najljepše su se glasali slavuji kojih je bilo napretek. Došla je do vrata terase i širom ih otvorila. Duboko je udahnula rani jutarnji zrak. Tek se tada okrenula i pošla prema stolu sa cvijećem. Trideset ruža bilo je u lijepoj, prozirnoj, vodom ispunjenoj vazi. Tek su se neki pupovi otvorili. «Kako su lijepe, pomisli ona raznježeno i otvori kuhinjski plakar. Na lijevoj strani plakara bio je prilijepljen kalendar. Pogledom je tražila i shvatila da su ruže na stolu zbog majčinog dana. Rumenilo joj ozari lice.
Korina je bila ponosna majka dvadesetogodišnjeg Davora. Ona i suprug su se vjenčali još na drugoj godini fakulteta. Njihovi roditelji su se protivili braku isključivo zbog godina. Smatrali su da su premladi za nešto tako ozbiljno kao što je brak. No, njih dvoje bili su presretni i zaljubljeni jedno u drugo preko glave. Kada su doznali da očekuju bebu, ponosno su saopćili roditeljima da se žele vjenčati.
Vjenčanje je obavljeno u prilično intimnom krugu. Na svečanosti je bilo tek pedesetak uzvanika, mahom rodbine koja je više zbog znatiželje, nego li zbog poziva, došla na vjenčanje.
Odlučili su se vjenčati u maloj crkvici u Opatiji. Unutrašnjost je bila predivno okićena. Svećenik, inače pričljiv i mlad, s puno ljubavi je obavio sve svoje dužnosti. Poljubac nakon obreda bio je dug i za pamćenje. Suze su gotovo svima ispunile oči. Nakon čestitanja, uputili su se u restoran.
Restoran je bio uz more, jedan od ljepših u Opatiji. Iako je bio tek peti mjesec, turista nije nedostajalo. Mnogi su ubrzanim korakom jurili po šetalištu, ne bi li poboljšali svoje zdravstveno stanje i usput se oslobodili nagomilanog stresa. Pedesetak ljudi je s osmjehom promatralo sve te smiješne trkače i u ugodnom ambijentu restorana, slatko srkalo toplu juhu. Prije jela, obavljena je molitva koju je vodio mladoženjin kum. Puno prisutnih tek je otvaralo usta, ne znajući niti Oče naš. Sve je to bio plod dugogodišnjeg klanjanja svemu drugome osim Bogu, onome kome mogu zahvaliti sve što imaju. Toga dana bilo je obilje sunca tako da je po moru plovilo i dosta motornih čamaca. Mladoženjina teta je izvadila iz torbice mali dalekozor i usmjerila ga prema jednom posebno lijepom gliseru. Na plovilu je bilo četvoro ljudi. Muškarac je upravljao čamcem dok su se supruga i kćerka sunčale na pramcu. Sin je sjedio s rukom spuštenom do mora i njome dodirivao morsku pjenu. Uživali su u tišini i mirisu soli koji im se uvukao u sve pore njihovih bića.
Stolovi u restoranu bili su složeni u polukrug tako da su jedni drugima neprestano bili na oku. U sredini bio je stol za mladence koji je za tu prigodu bio svečano okićen. Nakon ručka, osoblje je na kolicima doguralo veliku mladenačku tortu. Na torti su gorjele prskalice, a glazbenici su instrumentima popratili taj poseban trenutak.
Stigavši do mladenaca, kolica su se zaustavila. Svjetla su se upalila i njih dvoje su jednim nožem odrezali komad torte kojeg su podijelili među sobom. Ubrzo je torta planula jer je svatko od uzvanika pojeo najmanje dva komada. Fino, nema šta!
Sviralo se i plesalo cijelu noć. Bez obzira na mali broj gostiju bilo je vrlo veselo. Sutra dan, u ranim jutarnjim satima, svatko se uputio svojoj kući. Mladenci su imali sobu u hotelu za dvije noći. Iako je Opatija jedno od skupljih i elitnijih mjesta Hrvatske obale, za roditelje mladenaca to nije bio problem. Obje obitelji su bile imućne. Mladoženja Branko je bio iz Samobora, grada obrtnika, u kojem siromaštva gotovo da i nema. Mladenka je bila iz Zagreba iz Ilice, čiji roditelji su bili zlatari.
Tek oko dvanaest sati, sutrašnjeg dana, Branko je otvorio oči. Korina je ležala gotovo na rubu kreveta. Sa sobom je imala svoj mali jastučić od kojeg se nije odvajala od vrtića. Branku je to u početku bilo čudno, no sada se već potpuno privikao. To je jednostavno bila navika koje se ona nije željela riješiti. Gledao ju je zaljubljeno i sretno. Otišao je do prozora i otvorio ga. Sunce se na sreću sakrilo iza oblaka, tako da nije smetalo njegovoj dragoj. Napravio si je kavu i zapalio cigaretu. Otpuhnuvši prvi dim, na pamet mu je palo kako je njegova supruga prva žena u njegovom životu koju je istinski volio i pripadao joj svim svojim bićem.
Upoznali su se jedne zime na Sljemenu. Od tada su nerazdvojni. Tek nakon sat vremena i Korina se protegnula. Branko joj je bez pitanja napravio kavu. Ona je zbog trudnoće prestala pušiti i od tada pa do danas više ne robuje tom zlu.
Bili su to dani sreće i bezbrižnosti. Nakon povratka u Zagreb, uselili su se u dvosobni stan, poklon Korininih roditelja. U veljači iduće godine rodio se Igor, njihova prva sreća i prvi veliki šok. Zašto? Igor se rodio sa Dawnovim sindromom. Medicinska sestra je donijevši ga rekla roditeljima da ga mogu ostaviti kod njih ukoliko ga ne žele. Korina je dugo plakala ni ne znajući koliki blagoslov će za njih biti Igor. Kroz nekoliko dana, Branko je došao po njih dvoje. Susjedi još nisu ništa primjećivali tako da su makar za kratko vrijeme, tada još nesretni roditelji, bili pošteđeni zlih jezika i sažaljenja.
Bake i djedovi su također bili šokirani. Na Igorov prvi rođendan su došli gotovo svi. On se svima veselo smješkao. Što je bivao veći, tim je i sreća njegovih roditelja i obitelji bivala sve većom. On je bio toliko pun ljubavi, da kada bi ga po lijepom vremenu vodili u šetnju, nije bilo čovjeka koji s divljenjem ne bi pogledao tu presretnu obitelj. Do Igorove devetnaeste godine, živjeli su u tom stanu. Cijelo to vrijeme su štedjeli da si mogu kupiti kuću. Upornost se isplatila. Igor je išao u školu s djecom s poteškoćama u razvoju. Lijepo je crtao i pjevao. To je primijetila njegova učiteljica i počela skupljati njegove crteže. Zanimljivo ga je bilo promatrati dok je crtao. Sav bi se unosio u posao i dok god ne bi završio, nije se ustajao od stola.
Zidovi njegove nove sobe bili su prepuni njegovih uokvirenih radova.
Iako je bio vezan uz svaku svoju sliku, na prijedlog roditelja i bivše učiteljice, pristao je izložiti sve svoje radove na prodaju. Bila je to humanitarna akcija za pomoć djeci oboljeloj od Dawnovog sindroma. Prodaja je prošla više nego uspješno i sav prikupljen novac uplaćen je za unapređenje života tih divnih ljudi.
Trideset ruža na stolu u kuhinji bile su time posebnije jer ih je kupila posebna osoba.
Bilo bi lijepo kada bi ostali ljudi imali makar polovicu količine ljubavi koju posjeduje Igor i njemu slični ljudi. Svijet bi bio mirisniji i ljepši!
Nepoznat autor
