Ljubav je poput pahuljice snijega koja s neba padne na topli ljudski dlan te se za nekoliko trenutaka otopi i nestane. Dok mu se približava, ljudsko oko uživa u ljepoti sklada njezinih oblika i bjeline. Ubrzo nakon dodira s dlanom, umire. Neke pahuljice, nažalost nikada ne sretnu dlan, već umjesto njega, padnu na zemlju, nevezane, živeći ipak malo dulje jer ih toplina dodira nije uspjela otopiti!
Jedna od tužnih ljudskih sudbina bila je i sudbina Lucije Klein. Ustvari, nitko i ne zna kako se uistinu zvala, jer su je odgajateljiDoma za napuštenu djecu jedne zime pronašli u dubokom snijegu ispred svoje zgrade.
Bilo je obično, hladno, prosinačko jutro. Marija je, kao i svakoga dana, odlazila na posao u ustanovu u kojoj nije bilo lako provesti dan.
Bila je supruga i majka troje djece. Vrlo plemenita, prilično eksplozivne naravi. Nije ni sanjala što će joj se toga dana dogoditi.
Suprug ju je dovezao do Glavne pošte i uz poljubac oprostio se od nje. «Da dođem po tebe ili ćeš se povesti s Danijelom?» «Javit ću ti», odgovori ona žurno. Izašavši iz toplog auta na hladan zrak, uzela je maramicu i njome pokrila nos. To joj je malo olakšalo disanje. Pogledom je obuhvatila drvored pokraj kojega je prolazila. Grane su se bijelile kao i staza kojom je hodala. Rijetki vrapci skakutali su stazom, ostavljajući na snijegu otiske svojih malih nožica. Marija otvori torbu, iz nje izvadi šnitu kruha i veliki dio izmrvi podijelivši je s hrabrim vrapcima.
Snijeg pod nogama je škripao i škripom stvarao simfoniju koja je davala živost tom jutru. Ljudi na ulici su žurno hodali ne bi li što prije stigli na posao. Svi su šutjeli, smrknutih lica. Bože, zašto su im takva lica, pomisli Marija, i sjeti se da je tek utorak. Valjda ću u petak vidjeti i pokoji osmjeh?
Marija je bila lijepa tridesetogodišnjakinja, duge crne kose, bademastih očiju. Bila je srednjeg rasta, no kada bi obula cipele s visokom potpeticom, izgledala je poput manekenke.
Približivši se Domu, čula je nekakvo neobično jaukanje. Iza grmlja ugledala je maleni smotuljak iz kojeg je virilo sićušno ljudsko biće. Dotrčavši do djeteta, brzo ga je obuhvatila rukama, priljubila uz tijelo i žurnim korakom, još uvijek u šoku, otvorila vrata zgrade. Ubrzo su se svi okupili i u čuđenju promatrali malu djevojčicu koja je gledala tužnim i uplašenim pogledom. Pozvali su policiju. Tjedan dana, zgradu nisu prestali opsjedati novinari, snimatelji i dobrotvorna društva. Nakon toga u Dom se ponovo vratio mir, svakodnevnica tužnih bića koja su zbog roditeljske nebrige i sebičnosti, bila primorana dočekati punoljetnost u tom sivom prostoru. Bilo je fine hrane i lijepe garderobe, igračaka, svega osim ljubavi, koju im nitko, osim Marije, nije pružao.
Pronađenoj djevojčici dali su ime Lucija, a s obzirom da je bila jako malena i sićušna, odlučili su joj dodati prezime Klein, što na njemačkom jeziku označava nešto malo. Puno je plakala i često ostajala sama u kutu gajbe. Malo lakše joj je bilo kada bi je Marija uzela u naručje i ljubila to malo, nedužno lice, često puta plačući nad okrutnom sudbinom male djevojčice. Kada je navršila tri godine, u Dom je došao bračni par Hrvata, s mjestom boravka u Švicarskoj. Ušavši u sobu, odmah su zapazili malu Luciju. Svidjela im se na prvi pogled. Slijedećih nekoliko dana dolazili su i provodili vrijeme s djevojčicom. Donosili su čokolade i davali li ih Luciji. Šuškanje omota privuklo je ostalu djecu koja su za nekoliko trenutaka s iščekivanjem okružila te nepoznate ljude. Oni se nisu obazirali na tu djecu i nije im palo na pamet da bar još jednom djetetu ponude kockicu te slatke, smeđe i svima omiljene slastice. Nakon nekog vremena djeca su počela pružati ruke prema čokoladi. Vidjevši to, oni su ostatak čokolade odmah spremili u torbu i žurnim korakom otišli Voditeljici doma. Na izlazu, žena se okrenula prema djeci i sijevnula očima poput munje, tako da se u prostoriji dječji žamor pretvorio u muk. S Voditeljicom su dogovorili da će za dva tjedna doći po Luciju i odvesti je kući u Švicarsku u kojoj su već sedam godina živjeli.
I doista, nakon četrnaest dana veliki crni džip parkirao se pred ustanovom. Bračni par je s lažnim osmjehom pozdravio tete i djecu i uzevši Luciju, zauvijek nestao iz njihovog vidokruga.
Marija je bila vidno potresena. Suze je nastojala zadržati u sebi, gutajući bol koju još i danas osjeća.
Djevojčica je s tri i pol godine dobila novo prezime i s novim roditeljima odselila u Luzern. Novi roditelji, poput teta u domu, oskudijevali su pažnjom i ljubavlju prema ovom djetetu. Godine su prolazile i samo povećavale tugu Lucijinih očiju iz kojih su zračile hladnoća i strah. Nova majka ju je za svaku sitnicu tukla i kažnjavala. Njezin suprug radio je kao direktor jedne turističke agencije i često je bio odsutan. Već dugo godina tražio je utjehu u zagrljaju drugih žena, što je još više povećavalo grubost lažne majke.
Luzern je lijepi grad središnje Švicarske. Proteže se uz jezero koje mu daje posebnu čar. Na jezeru uvijek ima nekoliko labudova koji ga još više uljepšavaju.
Sa sedam godina Lucija je krenula u školu. Nakon škole, kada bi to vrijeme dozvoljavalo, išla je na jezero i hranila labudove. Bila je sretna dok je zadivljeno promatrala kako labudovi s užitkom jedu mrvice koje im je bacala. Labudovi su znali na ljubav odgovarati ljubavlju. Dozvoljavali su hraniteljici da ih pomiluje. Oni su bili jedina bića od kojih je djevojčica bila voljena i u čijoj blizini se osjećala mirnom. Kada im je jednom prilikom učiteljica u školi rekla da par labudova kada se upozna, ostaju vjerni jedno drugome cijeli život, još ih je više zavoljela. Pomislila je da su bar moji pravi roditelji bili takvi. U školi također nije bila prihvaćena. Imala je jednu kolegicu kojoj nikada nije otvarala svoje srce. Osam godina škole brzo je prošlo. Na nagovor pomajke, Lucija je nastavila školovanje u srednjoj trgovačkoj školi. I dalje je odlazila svojim labudovima, dugo bila uz njih, a potom se vraćala kući u kojoj se uvijek osjećala kao stranac.
Osamnaesti rođendan proslavila je tužno, bez prijatelja, kolača i torte, jer je toga dana pomajka bila neraspoložena, ljuta i nikoga nije željela imati u svojoj blizini.
Iz dana u dan, Lucija je bivala sve ljepša. Plijenila je poglede prolaznika što je samo povećavalo mržnju i ljubomoru pomajke. Svakodnevno je djevojci ponavljala kako je ružna i tako uništavala njezino samopouzdanje.
Odlazeći na jezero, Lucija nije ni slutila da ju je netko redovno promatrao s obližnje klupe. Topao pogled mladog liječnika milovao je Luciju i željno očekivao trenutak kada će joj prići i upoznati to divno, prelijepo žensko biće, čija ga je pojava potpuno zaokupila.
Bio je peti mjesec. Utorak. Dok je djevojka hranila labudove, prišao joj je mladić i bez pitanja, nježno je dodirnuvši, uzeo nekoliko mrvica i dao ih «pticama». Lucija se trgne i blago pogleda pridošlicu. Od uzbuđenja, on je jedva izustio «Oprostite, želio bih vam pomoći hraniti vaše ljubimce» dok mu je srce divlje lupalo u grudima. «Naravno» – odgovori djevojka – «lakše je s četiri ruke». Odmah se osjetila ugodno u strančevom društvu. Sretali su se svaki dan. Kroz njihova druženja, Lucija je dobila neku čudnu snagu. Osmjeh i zadovoljstvo postali su sastavni dio nje. Prvi puta, nakon osamnaest godina, osjetila je što znači voljeti i biti voljen; što znači željeti biti u nečijoj blizini i što znači kada ti srce treperi od radosti, a usne, nakon poljupca voljenog čovjeka, ispunja neka divna slatkoća. Mladi se liječnik zvao Karl. Bio je atipičan Švicarac: topao i pun ljubavi. S roditeljima i sestrom živio je uz jezero i pripadao imućnijoj švicarskoj gospodi. Njegova ljubav, poput dodira anđela, liječila je Lucijine rane i ožiljke na duši. Lice joj se počelo mijenjati i sjati. Ljubav je napokon zasjala i u njezinom životu!
Iz perioda do tri godine nije se ničega sjećala osim gospođe Marije iz Doma, koju je ponekad znala i sanjati. Od nje je u snovima dobivala utjehu i po koji savjet.
Karlu je ispričala svoju gorku povijest i natuknula mu da bi s njim željela otići u Hrvatsku posjetiti Mariju. Već te večeri, Karl je otišao kupiti dvije avionske karte za Hrvatsku i sutradan ih donio. Lucija mu je bila neizmjerno zahvalna. Za nekoliko dana, već su bili u Hrvatskoj pred Domom. Ušli su zagrljeni. Marija je baš ispekla djeci palačinke i s punim se pladnjem, laganim hodom, uputila do najmanje grupe. Hodnikom se širio miris Lucijine omiljene slastice. «Oprostite, trebali bismo gospođu Mariju», na slabom hrvatskom upita Lucija. «Ja sam», odgovori žena. Lucija nije ništa rekla već ju je čvrsto zagrlila, onako čvrsto kako je nju Marija privinula uz tijelo kada ju je pronašla u snijegu. «Ja sam Lucija». Od uzbuđenja i radosti Marija je zanijemila. Suze radosnice su sve govorile.
Lucija i Karl ostali su cijeli vikend kod Marije. Pozvali su ju u svatove. Vratili su se kući puni lijepih utisaka.
Bio je prosinac. Svatovi su s nestrpljenjem čekali mladu koja se nakon desetak minuta pojavila. Poput labudova koje je hranila, lijepa i graciozna, sva u bjelini, Lucija je sigurnim korakom prišla poočimu koji ju je poveo do oltara. Crkva je bila okićena bijelim ljiljanima. Zrak u njoj treperio je ljubavlju; ljubavlju koja oživljuje, ljubavlju koja ozdravlja, ljubavlju koja se daruje. Marija je bila ushićena. Stajala je u uglu crkve i iz prikrajka promatrala jedan od ljepših događaja svoga života. Radost zbog Lucijinog vjenčanja bila je neizreciva. Gledala je tu divnu, mladu ženu, koju je prije više od osamnaest godina spasila od smrti, hladnoće i roditeljske neosjetljivosti; ženu koja je danas radosno izgovorila svoje «da» čovjeku punom topline, koji je uspio zamijeniti sve one koji su ju trebali voljeti, a nisu: roditelje i prijatelje koje nije upoznala.
Ljubav se nečujno poput pahuljice spustila na Lucijin dlan i za razliku od mnogih, nije se otopila!
Nepoznat autor
