Jednog jutra tata me je pozvao, posjeo na krilo, poljubio me je i radosno rekao:» Mama je rodila bracu! Danas popodne idemo je s bakom posjetiti.» Baka je bila s nama zadnjih mjesec dana. Pomagala je mami u kućanskim poslovima, kuhala i pekla fine kolače. Moram iskreno priznati da joj u tome nije bilo ravnih. Sat vremena pred polazak, baka je otišla kupiti cvijeće. Kupila je buket crvenih ruža. Mene je okupala (tada sam imala samo tri godine), počešljala kosu u palmicu na vrhu glave i lijepo me obukla. Dan je bio sunčan, baš onakav kakav treba za posjetu našoj mami. Autom smo došli do bolnice. Nismo se penjali u maminu sobu. Sjećam se da je mama provirila kroz prozor. Ja sam joj mahala s ružama i plakala od radosti. Bilo mi je teško jer je nisam imala priliku zagrliti. Gledali smo je. Za mene je bila najljepša, ali ne više i samo moja. Od toga dana bili smo nas dvoje. Njezine dvije sreće!
Nakon nekoliko dana, mama i braco došli su iz bolnice. Na stolu u kuhinji bilo je lijepog cvijeća. Cijeli stan je odisao srećom i ljubavlju. Baka je ispekla nekoliko vrsta kolača. U kutu spavaće sobe mojih roditelja postavili su krevetić za bebu. Stalno sam hodala za mamom i uživala u braci. Bio je malen, sićušan i blijed. Nije baš volio jesti za razliku od mene kojoj to nikada nije bio problem.
Živjeli smo u omanjem gradu u kojem su se svi građani međusobno dobro poznavali. Roditelji su u taj grad došli prije četiri godine tako da su sredini bili još relativno nepoznati. Tada sam već godinu dana išla u vrtić. Jedva sam čekala povratak kući da budem s bratom. Brata su nazvali Marko, po tatinom tati. Marko je bio vrlo živahan. Kada je bio malo stariji, uzela sam ga za ruku i vodila van. Igrali smo se skupa. Jako sam ga voljela, a kao starija seka, bila sam i odgovorna za njega. Nitko ga nije smio ni pipnuti jer bi imao sa mnom posla.
Godišnje odmore naših roditelja provodili smo u Dalmaciji. Svake godine tri tjedna malo toplije, mirisnije i opuštenije klime svima je godilo. Već prije podne bismo bili na plaži. Kupanje, sunčanje, ronjenje pa i svađanje- sve je to činilo naša ljetovanja. Silno sam se trudila što više pocrniti. Pogotovo mi je to bilo bitno kada sam krenula u osnovnu školu. Natjecala sam se s prijateljicama koja će s mora doći crnja. S obzirom da sam starija, logično bi bilo da sam i proplivala prije brata. To se i dogodilo s pet godina. Bila bih satima u vodi. Marko bi ušao, praćakao se nekoliko minuta s kolom oko tijela, i plavih usana izlazio van. Nekada i nije loše imati malo više potkožne masnoće. Mene je uistinu dobro grijala. No, smetala mi je na baletu. Kćerka mamine kolegice išla je na balet pa sam joj se i ja poželjela pridružiti. U prvom razredu osnovne škole, nekako na samom početku godine, mama me je odvela u kazalište u kojem je bila baletna škola. Teta koja je vodila sate baleta slatko se nasmijala kada je vidjela moje ikserice i nekoliko kilograma viška. Marljivo sam išla tri puta tjedno. Dobila sam i balerinske papučice i haljinicu za nastupe. Kada mi je gospođa rekla da uvučem stomak, počela sam izbjegavati hranu, ali na svu sreću nikada nisam upala u anoreksiju jer sam na vrijeme prestala s tim sportom. Cijeli dan u školi kao i nakon nje, nisam ništa jela kako ne bih dobivala prigovore za izgled. Ostale djevojčice su pretežno nalikovale malim metlama, osim jedne koja je bila baš izrazita bucka. Hvala Bogu pa nisam bila najdeblja. Jedan mladić nam je svirao klavir uz čiju pratnju smo imale naše sate. Bio je poprilično zgodan, tako da su se starije kolegice naglo pozaljubljivale u njega. Ja nisam jer sam bila još malena. Imala sam svoje prijateljice i prijatelje, igračke i lopte. I svoga bracu. To je bio moj svijet odmora, opuštanja i radosti. Kao balerine smo jednom godišnje imale nastup u kazalištu. Nastup je bio za roditelje i sve one koji su bili zainteresirani vidjeti što smo naučile preko godine. Tri i pol godine sam išla i nakon toga prekinula. Zašto? Još i dan danas ne znam. Znam samo to da mi je balet ispravio moje ikserice i oblikovao moje nepravilno u pravilno držanje. U tom periodu sam i počela ići na kazališne predstave. Kad god je bilo nešto na repertoaru, nakon probe baleta bih odlazila u publiku . Mama je na to sve rekla da će mi kupiti krevet pa da najbolje i ne dolazim kući dodavši da ne bi voljela da budem umjetnica. Njoj je bilo drago kada sam prekinula s baletom.
Dok su roditelji bili na poslu, s nama kod kuće je bila naša teta Mariška, dobra Mađarica koja nam je kuhala, prala i spremala. Bila je naš peti član obitelji. Jako smo ju voljeli. Posebno Marko koji ju je držao za noge kada bi morala ići kući. Nakon desetak godina, zbog starosti više nam nije mogla dolaziti. Kada je nakon nje naša mama preuzela kuhanje, brat i ja nismo htjeli jesti. Sve nam je bilo drugačije. Trebalo nam je gotovo pola godine dok se nismo potpuno priviknuli na nove okuse stare hrane!
Proljeće nam je bilo najdraže godišnje doba. Uoči njegovog dolaska, slavili smo rođendane. Pozvala bih svoje prijateljice iz škole. Puštale smo ploče i plesale uz izmišljenu koreografiju. Braco nam se htio pridružiti, ali nije mogao jer je bio mlađi od nas. Kada se sada toga sjetim bude mi žao. U drugom razredu osnovne škole, dakle s mojih sedam godina, imala sam nažalost priliku pokazati se i kao medicinska sestra. Marko i ja smo često gledali TV program. Prije podne su uvijek bile dobre emisije. Mislim da sam u jednoj od njih i vidjela što treba činiti kada čovjek padne i ozlijedi se. Upravo se to dogodilo mome braci.
Bio je lijep svibanjski dan. S djecom smo bili u našem velikom dvorištu. Trčali smo, zabavljali se na različite načine. U jednom trenutku sam samo čula prasak stakla i jauk. Okrenula sam se i vidjela Marka kako leži na betonu. Brzo sam dotrčala do njega. Iz čela mu je curila krv. Nježno sam ga podigla, uhvatila za malu ručicu i rekla: «Ne boj se, sad će tebi seka pomoći!» Polako smo otišli do vrata stana. Otključala sam ih vidno uzbuđena. Suze su mi se slijevale niz lice. Toliko krvi do tada nikada nisam vidjela. Ozlijeđenog brata odvela sam do dnevne sobe i polegla na kauč. Pod noge sam mu podmjestila jastuke onako kako je napravila i teta na televiziji. Otišla sam u kupaonicu po gazu. Otvorila bife i iz njega izvadila rakiju. Izlila sam više od pola litre i omotala glavu mome Marku. «Samo mirno lezi, rekla sam mu tiho i molim te ne okreći se da ti ne padne gaza.» Cijeli stan je poprimio miris šljivovice. Kada se mama vratila s posla i kada je vidjela prizor, vidno se uplašila. Ja sam je , kao njezina velika djevojčica, brzo smirila rekavši da sam učinila sve što sam znala. Roditelji su bili silno ponosni na moje brzo reagiranje, a posebno sretni jer je nezgoda prošla bez ikakvih posljedica.
Marka sam vodila i zubaru. Najgori dio bio je u čekaonici. Iz ambulante je dopirao zvuk bušilice kojom je stomatolog popravljao zube pacijentu prije nas. Brat je bio blijed kao krpa. Kada je prozvao njega, ušli smo. Imala sam osjećaj da mu je i strah nestajao čim bi sjeo na stolicu. Ozarenog lica bi se vraćao kući, a ja sam bila silno radosna promatrajući njega kako blista od sreće.
Rasli smo i polako postajali ljudi. U srednjoj školi smo nekako bili najudaljeniji. Nakon njegove mature, otišao je u vojsku. Pred kraj vojnog roka, počele su napetosti oko skorih ratnih zbivanja u Hrvatskoj. Vratio se iz vojske bez ogrebotine na tijelu, ali puno ozbiljniji. Nedugo zatim je počeo i nesretni rat u kojem smo stan zamijenili šupom, sunce umjetnom rasvjetom, a radost tugom. Tata je svaki dan pod granatama išao na posao. Brat je bio na ratištu, a mama i ja, s ostalim susjedima drhtale od straha u našem hladnom podrumu.
Rat je trajao pet godina. Moja obitelj je Božjom zaštitom ostala na okupu. Na žalost izgubila sam mnoge prijatelje, susjede; ljude koje sam voljela.
Danas je moj Marko oženjen i tata je jednog divnog malog stvorenja. Izuzetno sam ponosna na njega i na svu ljubav i brigu koju pruža svome sinu.
Vjerujem da smo roditelji i ja zaslužni barem za djelić ljubavi kojom on, naš Marko, svakodnevno hrani svoga mališana!
Nepoznati autor
