U roditeljskom krevetu sam se mogao probuditi jedino ako bih nešto ružno sanjao, pa bih otjeran strahom iz svoga kreveta, uletio između mojih roditelja i tako slatko i sigurno nastavio spavati do jutra. Dobro je bilo ako sam samo ja došao k njima. Naime, kada se to dogodilo i sestri i bratu, tada smo već malo teže izlazili na kraj s prostorom. Dobro se sjećam da je tata samo duboko uzdahnuo i okrenuo se prema prozoru, dok nas je mama svo troje milovala po kosi. Mama je mama, jedna jedina i nezamjenjiva! To tek sada vidim kada sam i ja postao tata prekrasne plavooke djevojčice, mog malog anđela kako je neprestano zovem.
Bili smo rijetka obitelj. Zašto? Jer smo imali toliko ljubavi čiji smo višak poklanjali svima.
Brat, sestra i ja bili smo trojke. Kada je majka zatrudnjela liječnik joj je rekao da će biti blizanci.
I ona i tata su bili presretni, ne sanjajući da ih čeka uz to dvoje, još jedno divno malo biće.
Dugo nakon vjenčanja, točnije četiri godine, naši roditelji su se bezuspješno trudili kako bi dobili djecu. Svake nedjelje išli su na svetu misu u obližnju crkvu. Nakon mise, majka bi još nekoliko trenutaka ostajala u molitvi. Zatim su odlazili kući. S lica im nije silazila tužna sjena. Ipak njihova srca titrala su nekom divnom nadom, vjerom da će se nešto dogoditi. Slijedeće nedjelje, nakon mise u župskim obavijestima, župnik je pročitao obavijest o putu u Lourdes. Bez puno razmišljanja i ikakvog dogovora, roditelji su se prijavili na popis putnika. Na odlasku kući, samo su se pogledali i bez riječi požurili kući.
Majka se zvala Marija. Srednjeg rasta, predivne duge crne kose i crnih očiju. Gdjegod bi se pojavila, plijenila je poglede suprotnog spola. Najljepše na njoj bile su oči, tople i blage koje su mi uvijek vraćale snagu i volju za životom. Voljela je moga tatu. Tata Franjo je te godine je navršio dvadeset i devet godina, četiri više od majke. Visok, mršav, ali za mene najljepši tata na svijetu! Majka je radila u osnovnoj školi kao učiteljica, a tata kao trgovački putnik tvornice sokova.
Dva tjedna nakon prijave za put otišli su u Lourdes. Vjerojatno već svi znaju da je to mjesto susreta Neba i zemlje, sveto mjesto na kojem se 1858. godine maloj djevojčici Bernardici ukazala Gospa. Od tada pa do danas na tom mjestu stoji izvor vode koji ni za najvećih suša nije presušio!
Nakon dugog putovanja stigli su na odredište. Puno se ljudi, užurbano i veselo kretalo tim malim francuskim gradićem koji je bio toliko sličan ostalim gradovima, a ipak po nečemu različit.
Mnogi su iz njega odlazili promijenjeni; kako iznutra, tako i izvana. Glavno mjesto u Lourdesu je špilja u kojoj se dogodilo ukazanje. Puno štaka je ostavljeno jer ih ljudi nakon ozdravljenja više nisu trebali. Pri prolasku kroz špilju, mama je osjetila neku čudnu toplinu. U molitvi je prehodala taj sveti prostor. Izašavši van, zapalili su veliku svijeću i oboje su ostali dugo klečeći.
Nakon povratka kući, nitko ništa novo nije primjećivao osim još veće radosti i ljubavi koja je bila među tatom i mamom. Nakon pola godine, majka je prvi puta ostala u drugom stanju. Kada je tata čuo radosnu vijest, zagrlio je mamu. Od sreće su plakali bez glasa i zahvalni izmolili krunicu Gospi Lourdskoj. Sutra dan tata je platio misu zahvalnicu. Još nikome ništa nisu govorili. Uživali su u svojoj dugo očekivanoj sreći. Majka je samo rekla: « Ništa osim zdravlja i Božjeg blagoslova ne treba našoj djeci. Ako budu imali to dvoje, imat će sve!
U šestom mjesecu trudnoće roditelji su prvi puta obznanili vijest o trudnoći. Obitelj se jako radovala. Bake su radosno već počele razmišljati kakve će kolače peći svome potomku. Mislile su da će se roditi samo jedno dijete. Pred porod, mama se dosta raskrupnjela. Nitko ni tada nije mislio da će porođajna sreća biti trostruka.
Nekoliko dana uoči poroda mama je odvezena u bolnicu. Kada je došlo vrijeme poroda, liječnici su obavijestili tatu koji je dojurio do bolnice. Za cijelo vrijeme dok je čekao mislio je da će mu srce iskočiti iz grudi. Sat u hodniku bolnice pokazao je brojku sedam kada je liječnik s osmjehom istrčao i rekao: Čestitam tati. Postali ste tata jedne djevojčice i dva dječaka. Tata je sjeo dok su mu se suze radosnice slijevale niz obraze. Mogu li ih vidjeti?- upitao je zbunjeno. Dođite, pokazat ću vam ih, rekao je liječnik i uveo ga u prostor kojeg nikada neće zaboraviti. Medicinska sestra držala je tri male glavice koje kao da su se takmičile tko će jače plakati. Bože, hvala ti, rekao je. Ovo je uistinu čudo! Tvoje čudo!
Nakon tjedan dana boravka u bolnici, prinove su se vratile kući.
Roditelji su nas željeli što prije krstiti vjerujući da ćemo biti zaštićeni od bolesti.
Krštenje je obavljeno nakon deset dana u našoj crkvi. Bio je topao sunčan dan. S obzirom da je bio peti mjesec, do crkve su nas dovezli u kolicima. Obučeni u bijelo nalikovali smo trima pahuljicama tek spuštenim s Neba. Bake, djede, rođaci, kumovi, cijela ulica i još mnogi drugi, uživali su toga dana u našem prvom sakramentu. Zbor je lijepo pjevao. Čak i župnik kojem je nedavno umrla majka, kao da je zaboravio svoju tugu i ozarenog lica krstio brata Josipa, seku Anu i mene – Antuna. Nas troje smo tada dobili svoje anđele čuvare koji nas i danas štite od svih životnih neprilika.
Dugo nakon toga događaja se u mjestu o tome razgovaralo. Bili smo tema mnogih razgovora. To nas naravno nije smetalo jer ništa o tome nismo znali. Bilo je i zlobnih jezika koji su komentirali kako vjerojatno mama neće moći izdržati taj napor pa će bake morati uskakati i tako dalje da ne nabrajam. No vratimo se našoj radosti, životu naše obitelji koja je najednom postala više nego duplo veća, a isto toliko i radosnija.
Tata je svirao violinu, a mama flautu. U trenutcima odmora, za uspavanku, roditelji bi uzimali instrumente i našu kuću ispunjali nježnim zvucima tih dvaju instrumenata. Mi smo gugutali i pozorno slušali naš koncert. Baš smo bili privilegirani! S tri godine pošli smo u vrtić. Josip i ja čuvali smo seku. Tako smo do vrtića hodali u koloni: Braco, seka pa ja. Vrtić je bio blizu kuće. Mogli smo do njega doći bez opasnosti od automobila jer ceste nije bilo.
Teta u vrtiću nas je voljela i uvijek nas molila da pjevamo. Možda i nismo zvučali baš najbolje, ali ljubav koju smo ulagali u to naše pjevanje bila je tolika da su nas drugi uvijek pozorno slušali.
Kod kuće smo imali svoju sobu do desete godine. Poslije je seka dobila svoju. Bila je naša mala princeza koju nitko nije smio krivo pogledati, a kamo li dotaknuti jer bi loše prošao.
Nakon vrtića smo krenuli u osnovnu školu. Jedva smo čekali praznike da zajedno s roditeljima odemo u našu kuću na jezeru. Tata je obavezno nosio ribićke štapove i znao je satima sjediti gledajući u vrh štapa. Mi smo mami pomagali oko pripremanja ručka, roštilja kao i pospremanja kuće. Ovo zadnje smo najmanje voljeli, ali s obzirom da nismo željeli rastužiti mamu, sve smo joj rado činili. Najljepše su bile večeri koje smo provodili uz glazbu. Sviralo se, pjevalo, smijalo.
Nedaleko od kuće bila je šuma u koju smo odlazili po drva za našu peć i mali kamin koji je ukrašavao kut dnevnog boravka. Sve je bilo tako čarobno, kao u nekakvoj bajci. Prije spavanja smo se svi zajedno pomolili, zahvalili Bogu za protekli dan i legli svi na jedan veliki krevet.
Tada su nestajali svi strahovi. Mi smo ležali između roditelja, mirni i spokojni, rumenih obraza od svježeg zraka i zadovoljstva koje je izbijalo iz nas. Zaboravio sam spomenuti našeg psa Luxija koji je rijetko kada zalajao jer za to i nije bilo potrebe. Veselo bi trčkarao oko nas neprestance mašući repom. Poslije ručka smo s roditeljima odlazili u šumu i uživali promatrajući kako vjeverice skakuću po granama drveća. Jednom smo vidjeli i stado divljih svinja. One su samo protrčale na udaljenosti oko stotinjak metara od nas tražeći hranu za kojom tragaju cijeli dan.
Sjećam se da su mi se noge prvi puta u životu oduzele od straha. Ne boj se, rekla mi je seka. Pa to su samo životinje. Nakon toga smo se kupali u jezeru. Ručnici, lopte, suncobrani, kreme za sunčanje, sunčane naočale- sve to i još pokoji sendvič bilo je u našim torbama i bilo nošeno na jezero. Tati i nije trebao fitness jer mu je nošenje tolikog tereta bilo i više nego dovoljno da bi ojačao mišiće. Ana je voljela čitati knjige što bi kod brata i mene uvijek izazivalo negodovanje jer se tada nije mogla igrati s nama. Plivali smo, ronili bez maske jer u jezeru nema školjkica.
Telefon nismo imali, mobitele smo ostavili kod kuće tako da smo cijelo vrijeme provodili u miru.
Trgovina u kojoj smo obavljali nabavku, bila je desetak minuta udaljena od nas. Oni su imali telefon i u slučaju bilo kakve hitnosti išli bismo tamo. Na sreću, nije nam trebalo.
Nedjeljom smo svi zajedno odlazili na misu u jedno malo selo u kojem smo odmah zbog brojnosti, popunili prvu klupu.
Nakon tri tjedna, vraćali smo se kući. Tata je počinjao raditi dok je mama nakon našeg poroda raskinula radni odnos želeći se posvetiti nama.
Koncem osnovne škole, ponovo se organizirao put u Lourdes. Ovoga puta, uz roditelje, išli smo i nas troje, plodovi duge uslišane molitve- trostruki Božji dar! Kada smo stigli osjetio sam neizmjernu radost što sam tamo, a kada smo prošli kroz špilju i kleknuli nas pet ispred kipa Gospe Lurdske bilo mi je kao da sam na Nebu. Taj osjećaj ljubavi, zahvalnosti i sreće neću nikada zaboraviti.
Danas kao roditelj uzbuđeno čekam dan kada ću suprugu i našu djevojčicu odvesti u Lurd.
Sjećam se dok sam tamo klečao da sam zamolio Gospu da i meni jednom daruje kćerku lijepu i pametnu kao moja seka Ana. I dobio sam! Zove se Ana i jako liči na moju seku!
Nepoznati autor
