Jedan mladić došao je u veliku tvrtku na razgovor za posao. Prošao je prvi intervju, ali je od njega zatraženo da se sastane sa direktorom radi konačnog intervjua. Direktor je pogledao njegov odličan životopis, a zatim ga je pitao:
– Jeste li primali školarinu za vrijeme školovanja? Mladić je odgovorio: ne.
– Je li vam vaš otac platio studij?
– Da. – Odgovorio je on.
– Gdje radi vaš otac?
– Moj otac je kovač
Direktor je zamolio mladića da mu pokaže ruke.
Mladić je pokazao par mekih i nježnih ruku.
– Jeste li ikada pomagali svojim roditeljima u poslu?
– Nikad, moji roditelji su samo željeli da učim i čitam knjige. Osim toga, moj otac je mnogo bolji u svom poslu nego ja.
Direktor je tada rekao:
– Imam jedan zahtjev za vas: Kada danas dođete kući, idite i operite ruke svog oca, a zatim ujutro ponovno dođite kod mene.
Mladić je imao osjećaj da ima velike šanse da dobije posao.
Kada se vratio kući, pitao je oca može li oprati njegove ruke.
Otac se osjećao pomalo čudno, ali i sretno i dopustio je svome sinu da mu opere ruke.
Mladić je malo po malo prao očeve ruke. Bilo je to prvi put da je primijetio da su ruke njegovog oca naborane i pune ožiljaka. Neke modrice su bile toliko bolne da su njegove ruke zadrhtale kada bi ih dodirnuo.
Bilo je to prvi put da je mladić shvatio što znači kada par ruku radi svakog dana da bi mogao platiti za njegovo školovanje. Modrice na rukama njegovog oca su bile cijena za njegovo školovanje i njegovu budućnost.
Nakon što je oprao očeve ruke, mladić je u tišini počeo čistiti i sređivati očevu radionicu. Te noći, on i njegov otac su pričali do kasno.
Narednog jutra, mladić je ponovo posjetio direktora.
Direktor je primijetio suze u očima mladića kada ga je upitao:
– Možete li mi reći što ste uradili i što ste naučili jučer kod kuće?
Mladić je odgovorio:
– Oprao sam očeve ruke, a nakon toga sam mu očistio radionicu.
– Sada znam da bez pomoći roditelja ne bih postao ono što sam danas. Pomažući svom ocu, shvatio sam koliko je teško on radio zbog mene. Shvatio sam koliko je važno i vrijedno pomagati u obitelji.
Direktor je rekao:
– To je ono što tražim kod svojih radnika. Želim zaposliti nekoga tko zna cijeniti pomoć drugih i tko ne stavlja novac na prvo mjesto. Primljeni ste!
Dijete koje se mazi i pazi i kome se daje sve što poželi obično razvija takav mentalitet da misli da ima pravo na sve i uvijek sebe stavlja na prvo mjesto, ignorirajući napore svojih roditelja. Takav pristup ni na koji način ne pomaže djeci.
Možete vi pružiti svom djetetu velike i skupe stvari, ali pobrinite se da ono nauči i što znači ribati pod ili bojati zid.
Naučite ga da treba oprati suđe nakon obroka, ali ne zato što nemate novca da unajmite nekog tko će to uraditi umjesto njega, već zato što treba shvatiti vrijednost rada.
Nepoznati autor
