Sanja je uvijek voljela subotnja jutra. Naime, svake subote bi im onim prvim jutarnjim vlakom sa sela doputovala baka. Odmah po ulasku u stan, prala bi ruke i mijesila kruh. Dok bi se tijesto u posudi dizalo, baka je pripremala povrće i meso za juhu. Sve bi to stavila u veliki lonac i na najmanjem plamenu plina, juha bi se kuhala gotovo cijelo prije podne. Naravno da je tu bio i neizbježni kolač kojeg su jeli sutra dan, u nedjelju kada je i cijeli ručak bio puno svečaniji.
Sanjina obitelj; mama, tata i dvije sestre, bili su naizgled obična gradska obitelj koja se izvrsno uklapala u okvir prosječnih obitelji.
Otac Franjo imao je šezdeset i pet godina i bio je među rijetkim sretnicima koji su uspjeli na vrijeme otići u mirovinu. S toliko godina, čovjek je još uvijek u relativnoj snazi i pokretljivosti. Zadnju radnu godinu odlučio si je kupiti malu kućicu na Velebitu. Oduvijek je bio zadivljen tom planinom, njezinom ljepotom i bogatstvom koje je u sebi skrivala. Nekoliko puta je bio tamo sa svojim prijateljima i poželio imati prostor u koji bi on i obitelj mogli odlaziti. Tu si je želju ostvario. Od polovice travnja pa do konca listopada bio je tamo. Supruga Zdenka nije baš bila toliko oduševljena tom idejom, ali je svaki mjesec i ona odlazila da udahne malo čistog zraka. Sanja i njezine sestre – Danijela i Snježana više su voljele grad i prijatelje. Ipak, roditeljima za ljubav bi i one odlazile na desetak dana u osamu.
Kako se pečenje kruha približavalo kraju, a miris već dobrano ušao kroz sve ključanice i ispunio cijeli stan, tako su se i ukućani jedan po jedan budili i dolazili u kuhinju.
Baka je otvorila pećnicu i sa dvije krpe izvadila tepsiju s kruhom van, stavila ga na slobodni dio štednjaka, a na njegovo mjesto ubacila kolač da se peče. Još snenih, poluzatvorenih očiju svi su gledali u predivan veliki, žuti pečeni kruh. Majka je sve tri zamolila da se odu umiti, obući i da onda dođu za stol. U međuvremenu je ona skuhala kavu i servirala šalice. Svakome je na tanjurić stavila i malo čokolade koja je svima mamila osmjehe na lica.
«Zašto im daješ tu čokoladu?-upita baka,» pa zar moj kolač nije bolji od tih crnih bezmirisnih kockica?» Naravno mama da je bolji tvoj kolač, ali one vole malo pojesti i čokolade!»
Baka duboko uzdahnu i iz ladice izvadi nož za kruh. Prvo je nožem načinila križ na kruhu, a potom ga rezala na šnite i slagala u košaricu. Košarica je bila pletena i obložena ručnim radom kojeg je baka izradila. Uz kruh, na stol je stavila i svoj džem od kupina i jagoda, maslac i pribor za jelo. Svi su se osim tate, okupili za stolom. Zadovoljno su žvakali ukusnu hranu. Nisu razgovarale jer bi prava šteta bila kvariti ovakav užitak razgovorom. Baka ih je s osmjehom gledala i zadovoljno se smješkala. U kutu kuhinje bio je kavez i u njemu papiga. Zvala se Roro i imala je priličan fond riječi. Baka se ustala od stola i uzevši komadić kruha, otišla do ptičice. Ona je od radosti počela izvoditi svoje vratolomije i zadovoljno uzela u kljun jutrošnji bakin dar.
Nakon što ga je pojela, sjela je na prečkicu i počela pričati. Svi su je radosno slušali.
Za to vrijeme, na Velebitu je bio tata. Svako jutro bi se budio u pet sati, skakao iz kreveta i ložio vatru. Nakon što bi vatra počela veselo pucketati u peći, obukao bi se i izlazio van. Pogled je usmjerio prema nebu i duboko udahnuo zrak. Imao je osjećaj da mu svako plućno krilo duboko zahvaljuje za zrak kojeg im je slao. Zatim bi se okrenuo prema moru. Često je zamišljao da je ptica i da leti do mora, spušta se na brod i ondje se malo odmara razgledavajući okolicu.
U kućici nije imao televizor tako da nije svoje dragocjeno vrijeme gubio na ružne slike s ekrana koje su opterećivale ljudski um i iskrivljujući ga, polako formirale na način koji ne dolikuje ljudskom biću. Imao je mali radio koji je bio češće ugašen, nego li upaljen.
Jednog jutra dok je obavljao svoj jutarnji ritual paljenja vatre, izišao je van i ugledao dva mala vuka kako tužno cvile. Ugledavši ga, uplašili su ga se. Niti on nije baš ostao miran jer je znao da su im u blizini roditelji koji znaju biti vrlo krvoločni ako im netko dotakne potomstvo. Prišao im je oprezno i polako, osvrćući se oko sebe. Nije čuo nikakvog šuma granja. Sagnuo se i pomilovao oba vučića. Bili su lijepi, gustog krzna i vrlo uplašeni. Franjo se ustao i otišao do kuće. Oni su krenuli za njim. Iz ormara je uzeo zdjelicu i napunio je mlijekom. Spustio ju je na pod. Vukovi su halapljivo jeli i veselo mahali repićima. «Bože, gdje li su im roditelji?»-pomislio je Franjo, skinuo sa zida pušku i pošao pročešljati okolinu. U pušku je stavio metke za uspavljivanje koje je mislio upotrijebiti jedino u krajnjoj nuždi. Nakon pola sata hodanja, nedaleko jednog velikog bora, ugledao je ustrijeljenog vuka i vučicu. Bio je istodobno i tužan, a i ljut zbog nemoći da bilo što učini. Brzim korakom se vratio do kolibe. Vučići su ležali ispred vrata i grijali se na prijepodnevnom planinskom Suncu. Od toga dana započelo je najljepše Franjino prijateljstvo. Obitelji nije želio ništa javiti. Odlučio je šutjeti sve do njihovog dolaska.
Nakon tjedan dana vrata je otvorila supruga Zdenka. Unutrašnjost kolibe je bila posebna. Iz malog predsoblja ulazilo se u dnevni boravak u čijem produžetku je bila kuhinjica. Preko puta su bila vrata od male spavaće sobe. Iz predsoblja se na drugu stranu ulazilo u kupaonicu i WC.
Sva je unutrašnjost bila obložena lamperijom koja je prostoru davala ugođaj topline. U kutu boravka je bila nešto veća peć na drva koja je dostatno zagrijavala cijeli prostor.
Ušavši, Zdenka se trgne ugledavši dva psa u muževljevu krilu.»Tko ti je darovao pse?-upita ga znatiželjno s blagim prizvukom ljutnje u glasu.» To su ti dva vuka koje sam nedavno našao pred vratima. S obzirom da je u rukama nosila vrećice pune kućnih potrepština, najprije ode do police i hladnjaka i poslaže sve na svoje mjesto. Opere ruke i dođe do Franje. Poljubi ga, pomiluje pse i sjedne na kauč do njega. « Nisam očekivala da ćemo imati društvo, reče mu pomalo umorno. Od autobusnog stajališta u Senju do Franjinog carstva imala je dobrih sat vremena hodanja uz brdo po prašnjavom putu. Pogledavši na sat doda.» Šteta što nemaš televizor. Sada mi počinje serija!»
On ju pogleda i slatko se osmjehne:»Meni nije žao. Opusti se i uživaj u prirodi!»
« Kako je susjed Goran? Jesi li ga vidio?» upita Zdenka.
«Za ovih mjesec dana koliko sam tu, bio je dva puta. Žalio se na bolove u glavi i nesanicu. Možda bi bilo dobro da zajedno odemo k njemu?»
«Važi»-složi se supruga. Susjed Goran je bio udaljen pola sata hoda od njih. On je bio najbliži Franjin susjed.» Jesi li možda donijela maminog domaćeg kruha?»-upita je pažljivo.
«Jesam, da ti odrežem šnitu?» «Molio bih te i namaži ga vrhnjem iz kačice. Nisam te stigao pitati za djecu i mamu. Kako su one?» « Mamu malo bole kosti, a djevojke su dobro. Sanja je zaljubljena preko glave. Svaki slobodan trenutak provodi s dečkom. Nisam sigurna da će ove godine doći ovamo. Danijela i Snježana su još uvijek više koncentrirane na školu, nego li na dečke. Sve su te puno pozdravile i zamolile me da im donesem malo čistog velebitskog zraka.»
« Radostan sam zbog Sanje. Pa, uostalom njoj je dvadeset godina. Odgovorna je i mislim da će znati izabrati dobrog mladića. Jesi li možda već vidjela tog njezinog?»
«Nisam. Još ga nije dovela kući.»
Franjo je vučićima napravio dvije kućice i privikao ih da tu spavaju. Dobro su jeli pa su brzo i rasli. Nazvao ih je Kim i Tim. Nakon ručka su s vukovima otišli obići susjeda Gorana. Kada su došli do njegove kuće, pokucali su na vrata. Otvorili su ih i ugledali Gorana gdje leži na krevetu. Ispijeno lice i beživotno tijelo, odavali su čovjeka koji se spremao na drugi svijet.
« Gorane, reče Franjo drhtavim glasom. Što ti je? Što se događa?
«Umirem od raka, reče tiho. Liječnici su samo odmahnuli rukom i pustili me kući. Jako me boli, ali mislim da bolove mogu izdržati. Pa ja sam ipak godinama bio dio ovog Velebita. Da sam prije znao, nikada ne bih pušio. Ovo je posljedica toga otrova.» «Što ti mi možemo pomoći? Želiš li nešto pojesti?» « Molio bih malo mlijeka i kruha»-odgovori Goran. Zdenka se ustane i ode do peći. Prvo ju je naložila, a po tom sipala mlijeko u lonac i stavila ga na peć da se kuha.
Iz ormara je izvadila kruh. Već je bio poprilično tvrd.» Gorane, prekine ona šutnju, želiš li da ti nešto skuham?» « Ne treba, hvala. Molio bih samo mlijeka i kruha.»
Franjo se ustao i izašao van. Nakon nekoliko minuta je ponovo ušao u kuću u društvu Tima i Kima. Kada ih je ugledao, Goran se rasplakao. « Franjo, reče on tužnim i pokajničkim glasom. Ja sam ubio roditelje ovih vukova pola sata hoda od tvoje kuće. Ovo su zasigurno njihovi potomci». Suze su mu kapale na pokrivač. Bilo mu je teško. Vukovi su ga pogledali i počeli su tiho režati. Životinje pamte sve.
Nakon što je pojeo malo kruha, Zdenka, suprug i vukovi pođoše kući.» Doći ćemo za dva dana. Kruh ti je tu na stolu u salveti. Pored njega je i maslac.»
Za dva dana, kada su ponovno otvorili vrata Goranove kuće, na krevetu nije bilo nikoga. Goranovo mrtvo tijelo ležalo je pored kreveta. Na stolu su ostali netaknuti kruh i maslac.
Franjo je otrčao kući, uzeo bicikl i odvezao se u Senj u policiju. Nakon nekoliko dana bila je sahrana. Na sahrani su bili Franjo, Zdenka i vukovi. Vukovi nisu pustili ni glasa.
Zdenki je iz oka kanulo nekoliko suza, dok je Franju prolazila jeza. Pomislio je: «Kako je život čudan vlak. Od mnogih putnika se prerano rastanemo»!
Nakon sahrane vratili su se u mir Velebita. Slijedećih dana, Zdenka je skuhala puno sarme i graha, kako bi joj suprug imao što jesti.
Tako su prolazili dani; nekima od njih u životu s prirodom, bez lijekova i liječnika, dok su drugi-građani, redovno odlazili liječniku i gutali puno lijekova.
Za nekoliko godina udala se i Sanja. Njezinom suprugu se svidio Velebit. Malo duže mu je trebalo da nagovori Sanju. Odlučili su otići Sanjinom tati i uzgajati ovce. S vremenom su si sagradili kuću do tatine. Bog ih je obdario s troje djece. Nikada se nisu poželjeli vratiti u grad jer su se od prvog dana oduševili mirom i mirisom Velebita što ih još i danas oduševljava. Shvatili su da je zdravlje također dio toga života. Pa tko bi se, okusivši tu milinu, vratio u grad, u bolest?
Nepoznati autor
