Otok Vis je u novije vrijeme jedno od hit ljetovališnih odredišta naše Dalmatinske obale. Za obitelj Pavić, to je otok davnih uspomena, lijepih i ružnih, jednom riječju otok Vis je mjesto radnje njihovih proteklih trideset godina.
Obitelj Pavić imala je tri člana: suprugu, supruga i kćerku. Supruga se zvala Milka i prije trideset dvije godine je sa svojom obitelji doselila na otok. Njezin suprug je bio liječnik. Iako kontinentalac, volio je more. Jedne nedjelje je sreo svoga prijatelja koji mu je rekao kako se na Visu već oko mjesec dana traži liječnik. Napisao je zamolbu i poslao je. Milka je bila domaćica, dok je kćerka imala tek godinu dana. Odmah su se složili oko selidbe. Sve je teklo jako glatko, tako da je u jednom trenutku Rahelin tata Jan, rekao da je to prst Božji.
Za četrnaest dana su uspjeli iz Karlovca preseliti na otok. Smjestili su se u kući bivšeg liječnika koji je preminuo iznenada od moždanog udara.
Kuća je bila u mjestu Vis na Kutu. Do tog dijela vodila je uzana cestica. Lokacija za stanovanje bila je izvrsna. More je bilo dvadesetak metara od kuće. U dvorištu su bile tri predivne palme ispod kojih su bile dvije klupe i jedan betonski stol. Za dugih, vrelih, ljetnih popodneva, bilo je divno i opuštajuće sjediti u sjeni tih grandioznih stabala, pijuckati hladan sok i čitati dobru knjigu. S obzirom da je Rahela bila vrlo mala, morali su je stalno držati na oku. Bila je živahno i nestašno dijete. Na jednom mjestu je mogla biti tek nekoliko sekundi. Selidba se zbila u listopadu, tako da su ih u početku tmurni oblaci pomiješani s južinom bacali u svojevrsnu nostalgiju za Karlovcem. Niti tamo nije tada bilo toplo, ali nije bilo tog teškog juga.
Prvi radni dan za doktora Jana bio je vrlo naporan. Najmanje sto ljudi iz mjesta ga je došlo samo vidjeti, dok su ostali tu znatiželju zadovoljili opravdavajući se teškom glavoboljom, nesanicom i sa stotinom drugih bolesti. Vidio je Jan o čemu se radi, ali je vrlo strpljivo i s ljubavlju pristupao svakom pacijentu. Otočani su teško prihvaćali nekoga tko nije «njihov».
Preko godinu dana svi su mu persirali i držali ga na odstojanju. Pratili su mu svaki korak. U mjestu Visu imaju četiri crkve. Tada su bile skoro prazne. Tu i tamo pokoja starica bi sjela u klupu, tek toliko da svećenik ne propovijeda praznim klupama i kipovima.
Janova supruga se zvala Milka. Bila je odgajana u komunističkom duhu. Njezini nisu marili za crkvu. Odgajali su je kao da Boga nema. Njihova kćerka je dobila ime po Milkinoj dobroj i lijepoj prijateljici s kojom je odrasla.
Njihova kuća na Kutu bila je blizu crkve tako da su više puta dnevno slušali kako zvone njezina zvona. Svaki puta kada su zazvonila, Rahela je stala i podigla prstić. Lice joj je poprimalo neobičan izraz. Kao da je sjalo. Kada je navršila šest godina i pošla u osnovnu školu, kriomice bi odlazila u crkvu. Nije imala niti jedan sakrament jer mama Milka nije željela da joj kćerka postane crkveni miš. Vjera je tada bila zabranjena, posebno ako je neko dijete imalo poznate roditelje. Kada je Milka došla na informacije, učiteljica ju je pozvala na samo i rekla da su je neka djeca obavijestila da viđaju Rahelu kako ide u crkvu. « To nije moguće!»-ljutito je skočila majka. Ona od nas nije mogla vidjeti tako što. To je obična neistina». Usne su joj drhtale na problijedjelom licu. Ustala se i brzim korakom uputila kući. Ušavši unutra pozvala je Rahelu. Rahela se nije odazivala. Milka je otvorila vrata njezine sobe i zatekla ju kako sjedi na krevetu i čita nekakvu malu knjižicu. «Što ti je to? Daj mi to?» Krenula je prema kćeri i doslovno joj otela iz ruke mali molitvenik iz kojeg se djevojčica molila svaku večer. « Da to više nisam vidjela u tvojim rukama! Jesi li me razumjela! NIKADA!» Vikala je bijesno dok je Rahela sva drhtala. U to je u kuću ušao Jan i čuvši viku i svađu, uletio u sobu. «Što se to događa?- upitao je zabrinuto.» Možeš li ti zamisliti, odgovori mu supruga, «naše zlato ide u crkvu i svaku večer se moli iz nekakve knjižice. Ma, dat ću ja njoj! Molitva! Možeš misliti?! Da se više nisi usudila nikada kročiti u crkvu. Rahela je pokrila lice rukama. Gorko je plakala. To joj je bio prvi veći stres u životu. Tada je imala tek devet godina. Te godine, njezini vršnjaci su već primali drugi sveti sakrament-sakrament svete Pričesti. Ona ih je tek gledala iz prikrajka. Divila se tim djevojčicama koje su nosile prekrasne bijele haljinice, a oko glave imale vjenčiće od ispletenog cvijeća. «Bože, pomislila je. Znam da ću i ja jednoga dana biti ovako lijepa. Tužnog srca se vratila kući. Tada su već više od osam godina živjeli na otoku.
Otočani su ih napokon prihvatili, ali još uvijek prilično površno. Otočki župnik je s ljubavlju i suosjećanjem promatrao Rahelu, kao i njezinu tugu zbog nemogućnosti odlazaka u crkvu.
Na otoku su zime bile duge i hladne. Naročito je nezgodno bilo kada zapuše bura. Preko zime su ulice bile gotovo puste. Svi su jedva čekali proljeće, a posebno ljeto. Većina njih bi tada živnula. U posebnoj prednosti na otoku su bile djevojke jer je Vis bio prepun vojnika. Sam otok je bio zatvoren za strance. Posjete otoku su bile strogo kontrolirane.
Jedna od boljih vijesti za Rahelu je bila ta da na otoku nije bilo srednje škole, tako da je nakon završene osnovne, otišla u Split. Tamo je napokon mogla nesmetano odlaziti u crkvu. U razgovoru s jednim svećenikom opisala mu je cijelu situaciju, dodavši da se želi krstiti, pričestiti i krizmati.» Nema problema», veselim glasom joj je odgovorio don Jure. Učinit ćemo to sve u Uskršnjoj noći.» Što je više Bog ulazio u njezin život, njezino lice poprimalo je drugačiji izraz. Oči su joj sjale, a lice se žarilo od radosti. Roditelji joj naravno nisu ništa znali.
Kada je primila sva tri sakramenta, još uvijek svojima ništa nije govorila. Uredno je pohađala srednju školu i bila odlična učenica. Nakon jedne svete mise, svećenik ju je upitao je li ikada razmišljala da ode u časne sestre. « Naravno da jesam, ali mislim da kada bih otišla da bi me se moji javno odrekli.»- « Mogli bismo pokušati. Mogao bih ja razgovarati s njima»-rekao je svećenik i dodao» sada moram ići, ali se svakako vidimo sutra na misi.» « U redu, do sutra» rekla je Rahela. Nakon mučnog razgovora don Jure s Janom i Milkom, Rahelinim roditeljima, odlučio se još jedno vrijeme moliti za sve to. Nekoliko mjeseci poslije se dogodilo pravo čudo. Mama Milka je stigla brodom u Split i ravno otišla don Juri.» Čujte, ako je to što ona želi i ako će tamo biti sretna, neka ide!-suznih očiju rekla je majka. Cijeli put brodom je preplakala.
Slijedeće školske godine, Rahela je otišla u samostan. Otišla je u Sarajevo. S roditeljima se uopće nije viđala do zaređenja.
Došao je i taj dan. Roditelji nove Kristove zaručnice su doputovali do crkve u kojoj je Rahela nakon pet godina trebala položiti vječne zavjete. Nisu bili tužni. Kada ih je opazila, potrčala im je u susret. Susret je bio vrlo dirljiv. Puno emocija, puno suza, ali i sreće bilo je razmijenjeno u tih dva sata. Svečani trenutak se trebao zbiti na velikoj prijepodnevnoj nedjeljnoj misi u 11 sati. Crkva je bila prepuna. Rahelini roditelji su sjedili u prvom redu. Bili su jako uzbuđeni. Došao je i trenutak Raheline prostracije. Legla je na pod licem i tijelom okrenuta prema njemu. Ruke su joj bile raširene. Trenutak je bio dirljiv tako da u crkvi nije bilo osobe koja nije plakala. Nakon obreda, roditelji su ručali zajedno sa sestrama. Milka je sa iznenađenjem promatrala sve te prostorije i još uvijek nije vjerovala da se to njoj događa. Njoj, koja ne zna niti jednu molitvu, niti jednu crkvenu pjesmu; da njezina kćerka ode u samostan. «Kakva li je to genetika? dodao je Jan.
Odjevena u uniformu bila je jedna od mlađih časnih u Sarajevu. Ubrzo je dobila premještaj u Međugorje za koje su tada govorili da je sveto mjesto jer se nekolicini djece ukazala Majka Božja. Rahela se ustrajno molila da joj se roditelji obrate. Nakon tri godine i majka i otac su primili svete sakramente krštenja, pričesti i krizme. Uslijedilo je i crkveno vjenčanje.
Nitko nije bio radosniji od sestre Rahele koju su svi voljeli i poštivali.
Svi su bili sretni jer je jedno obraćanje dovelo Bogu još dvoje ljudi. Takvima se Gospodin najviše raduje!
Nepoznati autor
