Svjetlost svijeće obasjavala je polovicu stola za kojim je sjedila Maja. Hladna ruka se sporo pomicala po papiru, jedva držeći olovku. U nekoliko navrata su i suze kanule na papir razmazavši upravo napisana slova. S grčem na licu, zgužvala je papir i bacila ga u peć. Uzela je drugi i ponovo počela pisati svoj životopis. Odlučila je otići u samostan. O tome je razmišljala duže vrijeme.
Maja je bila lijepa osamnaestogodišnjakinja, dugačke, crne kose. Vitak stas nije bio odraz nikakve dijete, već neimaštine u kojoj je živjela. S pet godina ostala je bez roditelja. I dan danas se sjeća dana kada je toga kobnog jutra, baka otvorila klimava drvena vrata male sobice, bacila svoj štap u kut sobe i rukama prekrila oči. Jecaji su se nizali jedan za drugim. Izgledalo je da ne stigne ni udahnuti. Djevojčica je sjela na krevet i počela drhtati. Od zaprepaštenja nije se usudila ništa pitati baku. Čekala je da ona sama progovori.
Baka je iz kecelje izvadila maramicu, obrisala suze i teškim korakom došla do Maje. Zagrlivši je izgovorila je da su joj roditelji ubijeni. Ubio ih je pijani susjed dok su se sinoć nakon mukotrpnog rada vraćali s polja.
Bio je konac lipnja. U njihovoj ulici rasle su lipe čiji miris je tijekom cijelog mjeseca ispunjao zrak posebnom slatkoćom. Kukci su se radovali jednako kao i ljudi. Svi osim Maje i njezine bake.
Djevojčica je nijemo gledala naborano bakino lice, natečeno i crveno od suza koje su još uvijek klizile niz obraze. Klizile su nečujno za uho, ali za djevojčicino srce, svaka je bila toliko bolna i glasna i ostavljala je brazde na njezinoj duši. Cijeli dan protekao je u tišini i boli kojom je slijedećih nekoliko tjedana bila ispunjena njihova kuća.
Dijete je otišlo do slike Majke Božje i sklopivši ruke reklo: «Ja znam da moji roditelji spavaju. Ti ih, Marijo, čuvaj!
Glas o tragičnom događaju ubrzo se proširio cijelim selom. Seljani su dolazili u velikom broju i izrazivši tugu, nudili su im svoju pomoć. Baka Marica bila je vrlo ponosna. Iako su imali veliku potrebu, ona se svima toplo zahvalila i rekla da imaju svega dovoljno.
Sahrana nije bila velika. Došli su gotovo svi mještani osim ubojice, čovjeka koji je usmrtio Majine roditelje.
Majka Katica i tata Ivan, bili su divan bračni par. Voljeli su se i u ljubavi su odgajali svoju jedinicu. Takvi su bili i prema susjedima. Nikada se za njih nije čulo ništa loše. Naprotiv, bili su na dobrom glasu. Iako velika sirotinja, bili su poštovani od svih.
Bio je 2. srpnja. Dvorište je već oko trinaest sati bilo prepuno ljudi. Za pola sata, nakon dolaska svećenika, tužna povorka se uputila prema groblju. Maja je cijelo vrijeme čvrsto držala baku za ruku i nijemo promatrala lijesove koji su se polagano primicali groblju. Došavši na groblje, svećenik je izmolio sve molitve koje je trebao, a potom su ih spustili u zemlju.
Sa strana su se čuli komentari:»Siroto dijete. Kako li će dalje?»
Velika vrućina toga dana još je više otežavala ionako već teško disanje. Kada su se napokon vratile kući, baka je posjela djevojčicu na krilo i rekla joj:» Zlato moje, ne boj se. Bog se za nas brine i neće nas ostaviti. Ti ćeš završiti školu i dobit ćeš posao. Sigurno ćeš se i udati. A ja ću biti sretna, gledajući tvoju sreću!»
Iako još uvijek mala, Maja je vrlo dobro razumjela svaku bakinu izgovorenu riječ. Duboko je uzdahnula i otišla se igrati s lutkom od krpa.
Po dvorištu je trčalo nekoliko kokoši, jedan pijetao. Imali su dvije patke i patka koje im je jednom prilikom donio jedan čovjek kojem je baka pomogla kada mu je bilo potrebno.
Nekoliko mačaka vrzmalo se po dvorištu, poštujući ostale pernate susjede.
Svi su se dobro slagali, paženi velikom ljubavlju bake i djevojčice.
Ipak, ne tako vidno, ali donekle primjetno, djevojčica se počela povlačiti u sebe.
Slijedeće godine krenula je u školu. Djeca su je s prezirom gledala, smatrajući je na neki način manje vrijednom. Ona je u školi bila najbolja i najviše se trudila.
Dani su brzo odmicali. Maja se mijenjala i proljepšavala. Jedino tuga u očima nikada nije nestala. Pratila ju je svaki dan. Njezin pogled a i pogled svih koji su je poznavali, podsjećao je uvijek na tragični događaj.
Osmi razred brzo je došao. Ostali učenici u razredu spremali su se nastaviti školu. Maja je željela, ali zbog siromaštva, nije niti pomišljala na to. Imala je jednu prijateljicu Zlatu koja ju je branila kada su je drugi vrijeđali. Okrutnost djece u toj dobi zna nanijeti duboke rane.
Od petog razreda Maja je znala kuhati i pomagala je svojoj bakici u ostalim kućanskim poslovima.
Nekoliko kuća dalje, živjela je obitelj ubojice njezinih roditelja. Supruga ubojice i njihova dva sina, nikada nisu zaboravili čin radi kojeg će kasnije strašno trpjeti.
Stariji sin išao je u srednju školu u obližnjem gradiću. Svakoga dana je putovao vlakom. Mlađi je bio godinu dana stariji od Maje. On je zbog bolesti godinu dana zaostao u školi.
Oduvijek je želio postati svećenik. Bio je primjeran učenik, a svake nedjelje redovito je ministrirao. Župnik ga je hvalio i polako ga usmjeravao na duhovni poziv.
Nakon završene osnovne škole i godine dana pauze, otišao je u sjemenište u Đakovo.
Majka je bila neizmjerno ponosna. Tješeći sebe, šaptala je Bogu da mu daje sina kako bi im oprostio zločin njezina supruga, koji je osuđen na četrdeset godina strogog zatvora.
Maja je također odlazila redovno na nedjeljne mise i rado je čitala u crkvi. Nije izlazila u društvo jer je bila strašno izranjena, kako nemilim događajem tako i okrutnošću svojih vršnjaka. Jednom tjedno odlazila je vlakom do grada zbog posuđivanja knjiga. Odabrana literatura pravila joj je društvo i pružala utjehu u najtežim trenutcima.
Baka je sve više kopnila, sve dok jednog dana nije potpuno legla u krevet. Unuka se brinula za nju sa toliko puno ljubavi da su susjedi kada bi im dolazili u posjetu, bili zadivljeni i ganuti tolikom pažnjom. Bakina posteljina bijelila se poput snijega kao i spavaćice u kojima je ležala. Sve je bilo mirisno i čisto. Čovjek je imao osjećaj da bakica leži na mirisnom oblaku.
Nakon tri tjedna i baka se preselila na drugi svijet. Maja je još za vrijeme bakine nemoći odlučila otići u samostan. Pitala je i baku za savjet. Ona joj je slabim i tihim glasom odgovorila: Najdraža moja, učini kako ti misliš. Samo budi sretna!
To su bile njezine zadnje riječi s kojima je otišla u Nebo.
Jedinu prepreku predstavljao joj je susjedov sin koji je već tada bio tri godine u sjemeništu. Mislila je kako ga ne bi željela susresti i biti mu u blizini.
Pismo, tj. životopis kojeg je napisala, ubacila je tek za nekoliko dana u poštanski sandučić.
Adresirala ga je na samostan u Đakovo jer su u njezinom selu bile časne sestre upravo iz toga samostana. One su je voljele i savjetovale da bi to bilo najbolje za njezinu dušu.
Nije dugo trebala čekati. Odgovor je stigao za tjedan dana. U pismu je bila karta za vlak.
Maja je zamolila jednu susjedu da joj pripazi kuću na nekoliko dana. Njoj je jedinoj rekla kamo odlazi.
Vlak je već bio na peronu, kada je Maja stigla jedva vukući veliki smeđi bakin kofer. Ušavši u vlak sjela je na tvrdu drvenu klupu i rukom popravila kosu. Željela je biti uredna kada dođe na tako važan razgovor.
Vlak je bio poluprazan tako da je o svemu stigla još jednom dobro promisliti. Kompozicija se kretala sporo, stajući na svakoj stanici pa čak i tamo gdje stanice nije bilo.
U Đakovo je doputovala tek u kasno poslijepodne. Pitala je jednu baku gdje je samostan i radosnim korakom pošla prema njemu. Sat na crkvi izbijao je 18 sati kada je pozvonila na vratima. Vrata joj je otvorila časna sestra velikog i toplog osmijeha.
Maja je pozdravila, i predstavivši se rekla razlog svoga dolaska.
Sestra ju je odvela do sobe.»Ovdje ćeš prespavati, a sutra ujutro, nakon mise i doručka ćeš razgovarati s časnom majkom. Za pola sata je večera. Doći ću po tebe i pokazati ti gdje ćeš večerati.» Kada je sestra izašla, Maja je zbunjeno sjela na krevet i osvrnula se oko sebe. Soba u kojoj je sjedila imala je visoki strop. Zid preko puta njezinog kreveta krasilo je raspelo. Pogledala je u Isusov lik na njemu i osjetila veliko olakšanje.
Pola sata je proletjelo i u sobu je ušla sestra koja je odvela djevojku na večeru.
Dok je hodala kroz hodnik nadala se da će ugledati nekoga. Nitko nije prolazio. Prostorom se širio neopisivi mir. Nakon večere otišla je na počinak. Slijedećeg jutra odveli su je na svetu misu u njihovu samostansku crkvu koja je bila čista i lijepo okićena. Nakon mise i doručka slijedio je razgovor.
U sobu u kojoj je trebala obaviti razgovor došla je nekoliko minuta ranije. Pogled joj je zaokupio veliki stol koji je zauzimao dobar dio sobe. Iza njega bio je prozor s rešetkama. Na pogled prema vani, tijelom joj je prošla jeza.
Vrata su se tiho otvorila i u sobu je ušla časna majka. Ona je bila poglavarica, sestra koja se poput majke brinula za ostale sestre. Iako vrlo sitna, glasno je pozdravila sa »Hvaljen Isus i Marija» i pružila djevojci ruku. Maja je odzdravila sa: »Uvijeke hvaljen!» i u trenutku se zacrvenila u licu. Srce joj je jako tuklo, a glas joj je počeo drhtati. Od silnog uzbuđenja, na oči su joj navrle suze. »Oprostite, šapnula je tiho. Ne mogu se kontrolirati. Ovaj trenutak sam dugo čekala.»
Časna majka joj je ponudila sok i dala maramicu. S nekoliko riječi, smirila je djevojčino srce i započela razgovor. Djevojka joj se svidjela od prvog trenutka. Na kraju razgovora joj je rekla:» Radujem se što nam je Gospodin poslao novu kandidaticu. Kada budete mogli i riješili pitanje bakine kuće, dođite. Naša vrata su vam otvorena. Hvaljen Isus i Marija!»
Po Maju je došla sestra s porte i odvela je do njezine sobice. Sutra imate vlak u 9 sati ujutro. Želim da se dobro odmorite.
Nikada do tada, Maja nije bila toliko sretna. Kada je sjela u vlak, počela je razmišljati što će učiniti s bakinom kućom. To joj je bilo najteže jer cijeli njezin dosadašnji život bio je vezan uz taj prostor. S obzirom da želi početi novi život, da će dobiti i novo ime, pomislila je da joj ne smije biti teško prodati kuću. Novac od prodane kuće darovat će samostanu.
Dobroj susjedi sve je ispričala i zamolila nju da ona proda cijelo imanje. Molila ju je da ga proda nekome tko će, ako i ne bi imao puno novaca, znati poštivati prostor u kojem živi. Rekla joj je da novac, kada uspije prodati, pošalje u samostan.
Na odlasku u samostan Maja je u kofer, osim nešto odjevnih predmeta, stavila krpenu lutku i fotografije bake i roditelja.
Sutradan je, uz omiljeni lipov čaj, pojela šnitu kruha namazanu medom.
Nakon što je oprala tanjurić, uzela je kofer i krenula prema izlazu. Duboko je uzdahnula i bez osvrtanja, izašla iz dvorišta. Ključ je odnijela susjedi, a potom otišla na kolodvor.
Nikada se više nije vratila u svoje selo.
Zauvijek rekavši zbogom, otišla je u novi život, tamo gdje Bog ljubi i one koji kao ona nemaju ništa i nikoga svoga.
Nepoznati autor
