Jednim pokretom ruke zabacila je dugu plavu kosu preko ramena i naslonila se u udobni kožni naslonjač. Fotelja na kojoj je sjedila bila je blizu velikog prozora kroz kojeg je dolazilo svijetlo u prostoriju. Osim fotelje, u dnevnom boravku poprilično velike kuće, nalazile su se još dvije takve smeđe fotelje, jedan mali i jedan veliki stol za objedovanje, televizor, komoda, ormar, lijepi perzijaner i mnoštvo sitnica. Sitnice koje su ukrašavale sobu, bile su uspomene s mnogih putovanja na kojima je bila Sanda.
Imala je četrdeset i pet godina. Srednjeg rasta i atraktivnog izgleda, uvijek je bila puno bolje primljena u muškom, nego li u bilo kojem ženskom društvu. Žene su bile na nju ljubomorne.
Jedna jedina ženska osoba s kojom je dijelila svoje veće, ali ne i one najveće tajne, bila je Maja. Zajedno su išle u srednju školu, a kasnije i na fakultet. Puno je vremena trebalo proći dok se Sanda nije otvorila i priznala Maji neke od svojih životnih tajni. Poslije predavanja, za lijepog vremena, često su sjedile u parku na klupi. Voljele su promatrati ljude, njihov način ponašanja i komunikacije, a ujedno su pokušavale u nekim ljudima prepoznavati sebe. Nerijetko su se slatko i nasmijale. Maja je bila osjećajnija i komunikativnija osoba. Uvijek je bila okružena ljudima. Ipak, nekako se najbolje osjećala u Sandinom društvu.
Zvono na vratima, istrglo je Sandu iz fotelje. Ustala se i otišla do ulaznih vrata. Otvorivši ih, ugledala je poštara koji joj je uručio brzojav. Drhtavom rukom ga je otvorila i s nekakvom čudnom strepnjom, pročitala tekst. Iz bolnice su je obavijestili o majčinoj smrti.
Od šoka nije mogla plakati. Problijedjela je i otišla do kuhinje po vodu i tabletu za smirenje. Još uvijek nije imala osjećaj da se ovo njoj događa. Prije mjesec dana, u prometnoj nesreći je izgubila supruga i kćerku. Čuvši za tu užasnu tragediju, mami je pozlilo i vozilom Hitne pomoći je prebačena u bolnicu. Imala je insult. Više i nije dolazila k svijesti.
« Hoću li ovo moći izdržati?» ponavljala je Sanda pitanje. Oglasio se i telefon. Nazvala je Maja i čim joj je čula glas pitala ju je što joj se dogodilo. Rekavši da joj je mama umrla, postala je svjesna istine i briznula u gorki plač. « Dolazim za pola sata!» rekla joj je prijateljica i spustila slušalicu.
Kuća je izvana bila vrlo lijepa, a iznutra s ukusom uređena. Pokojni suprug je bio arhitekt i sve je napravljeno po njegovom projektu. Sav namještaj u kući bio je bijele boje čiju su monotoniju razbijale umjetničke slike, lampe i cvijeće.
Jedina sretna okolnost je bila ta da joj je sin ostao živ. Trebao je i on ići s tatom i sekom na skijanje, ali noć prije polaska je dobio visoku temperaturu koja nikako nije padala. Tata i kćerka Silvija su na povratku sa skijanja iz Francuske, autom naletjeli na cisternu i u direktnom sudaru oboje na mjestu izgubili život.
Sandin sin se zvao Petar. Lijepi sedamnaestogodišnji mladić, crne kovrčave kose i plavih očiju, bio je slika pokojnog tate. Jedino mu narav nije bila nalik tatinoj već njezinoj.
Petar nije bio kod kuće. Već je nekoliko dana bio na moru sa nekolicinom svojih prijatelja. Bili su na Murteru u maloj kamenoj kući. Tamo bi odlazili svake godine i desetak dana živjeli pravim robinzonskim životom. Živjeli su bez struje, bez tehnike i bilo kakvog luksuza. Kruh im je pravila jedna baka koja je živjela pola sata hoda od njihove kuće. Pecali su ribu koja im je uz kruh, bila jedina hrana. Telefon i mobitele nisu imali. Sanda je bila u brizi kako će javiti sinu za bakinu smrt, odlučila je poslati brzojav, što je odmah i učinila. Za oko sat vremena došla joj je Maja. Čvrsto ju je zagrlila rekavši da je za nju tu i da joj kaže sve što treba.
« Poslala sam brzojav Petru. Ne mogu sahraniti mamu bez njega!» Suze su tekle u gustim mlazovima i pretvarale se u kapljice koje su kapale po podu. « Boli me», jedva je izgovorila. « Ne mogu vjerovati da me je i mama napustila?!» Tisuću zašto, tisuću pitanja i velika ogorčenost izlazili su iz Sande. Maji je bilo teško gledati i pomislila je da ako ona tako reagira kao vjernica, kako li ću tek ja kada se to i meni bude dogodilo? Ona je sve uvijek u životu prihvaćala jer je kao vjernica vjerovala da je sve to volja Božja. Maja nije vjerovala u Boga niti išla u crkvu. Bila je dijete iz miješanog braka. Sa četrdeset pet godina nije bila ni krštena. Majka joj je imala sedamdeset godina i redovno išla u crkvu. Sve ove godine je željela da joj se kćer krsti i da dobije sve crkvene sakramente prije nego li se ona preseli, kako je to ona sama govorila « na onaj svijet». Još uvijek je bila u relativnoj snazi jer si je znala ugađati i čuvati se. Svakodnevno je imala svoj ritual kojeg se pridržavala od smrti svoga supruga. Kada je on umro, Maja je bila na studiju, tako da se nije morala puno brinuti za nju. Kćerka joj je bila dobra studentica. Na žalost ili na sreću, nije se nikada udala. Imala je jednog mladića koji ju je ostavio zbog Majine kolegice. Uz tatinu smrt, to joj je bila najveća bol u životu. Poslije se bojala upoznavati s drugim mladićima. U stvari, bojala se one iste boli koja joj je bila nanesena. Okružila se prijateljicama i prilično dobro je plivala rijekom života.
Nešto manje od dva dana, nakon poslanog brzojava, na vratima se pojavio Petar. Otključao ih je i tiho ušao u kuću. Nije očekivao da će mama sjediti u boravku i čekati njegov dolazak. Trgnuvši se, ode do nje i čvrsto ju zagrli.» Žao mi, reče. Znaš koliko sam je ja volio!» Nešto više od pet minuta nije mogao zaustaviti jecanje. Oboje su plakali. Nakon što se malo smirio, otišao se istuširati nakon napornog puta. Obukao je pidžamu i ponovo se vratio mami. « Kada će biti sahrana?»-upitao je pomalo uplašeno. «Prekosutra», odgovorila je Sanda tužno. « Svima sam javila i nadam se da će cijela familija doći. Baka nas je sve držala na okupu.
Dan sahrane je brzo došao. Od ranog jutra je pristizala familija. Čak i oni koji su stanovali na sjeveru Njemačke uspjeli su doći.
Pokojna mama je imala petero djece: dvije kćeri i tri sina. Svi su bili živi i svi su uspjeli doći.
To je bila rijetka prilika obiteljskog okupljanja. Sahranu je vodio jedan vrlo duhovan svećenik. Maja je prvi puta uživo čula nekoliko poticajnih rečenica iz svećeničkih usta koje su je potaknule da promijeni nešto u svome životu. Kada je obred završio, svi su otišli u restoran na ručak. Tišina se pretvorila u razgovor, a postupno se mogao čuti i smijeh. Ljudi su vrlo brzo zaboravili razlog okupljanja.
Nakon nekoliko dana, Maja je rekla Sandi kako bi se željela krstiti i kako želi da joj ona bude kuma. Sanda je na tu prijateljičinu zamolbu ostala bez teksta znajući koliko je teška po tom pitanju, nije mogla vjerovati što joj je Maja upravo izgovorila.« Naravno!»- otelo joj se iz usta prije nego li je postala svjesna da joj je odgovorila. « Ja ću se dogovoriti s župnikom i zamoliti ću ga da odmah obavimo pričest i krizmu.»
Čim je Maja otišla kući, Sanda je nazvala njezinu mamu i rekla joj radosnu vijest. Mama je od sreće počela plakati. « To je ono što sam godinama čekala. Nakon toga mogu u miru umrijeti».
Slijedeće godine, u uskršnjoj noći, Maja je primila sva tri sakramenta. Tjedan dana nakon veselog događaja, umrla je i njezina majka. Našli su je u krevetu. Izgledala je kao da spava. Bila je mirna jer joj je Gospodin uslišao molitve.
Život je vrlo nepredvidiv ukoliko nastojimo sami kročiti njegovom stazom. Ukoliko svoj život predamo Bogu, život postaje predvidiv od Gospodina i dobiva drugi smisao. Njegova dubina postaje dodirljiva našoj duši ako je vodi Božja ruka!
Nepoznati autor
