Mladi Brian dobio je u školi zadaću pod naslovom: “Susreo sam Isusa”. Nakon što je završio i pročitao ga pred razredom, vratio se kući s riječima: “Oborio sam ih s nogu. Ovo je najbolje što sam ikad napisao.” Na žalost, bilo je to i zadnje. Brian je poginuo nakon tjedan dana. Njegovi roditelji zatražili su i dobili od škole njegov posljednji rad i kad su vidjeli o čemu se radi, utješeni su kopije toga razaslali svojoj rodbini.
Brianov esej:
Na mjestu između sna i jave, našao sam se u jednoj sobi. Nije bilo namještaja. Samo je jedan zid bio pokriven ladicama na kojima su bile kartice. Onakvim ladicama, kakve se koriste u knjižnicama i na kojima po abecednom redu pišu imena autora, djela itd. Ali natpisi na ovim ladicama – koje su sezale od poda do plafona, a na lijevo i desno se protezale nepregledno – bili su vrlo različiti.
Prva koja mi je privukla pažnju, kad sam prišao tom zidu, imala je naslov: “Djevojke koje su mi se sviđale.” Otvorio sam je i počeo listati među karticama. Brzo sam je zatvorio zgranut spoznajom da prepoznajem sva imena ispisana na njima. I tada, bez da mi je itko rekao, shvatio sam gdje se nalazim.
Ova beživotna soba ispunjena kartotekom bila je katalog moga života. Tu je bio upisan svaki trenutak moga života, veliki i mali, toliko detaljno da to ni moje pamćenje nije obuhvaćalo. Čuđenje, znatiželja, pa i užas pomiješali su se u meni kad sam ih počeo nasumice otvarati i istraživati sadržaj. Neke su sadržavale radost i drage uspomene; druge osjećaj stida i kajanja, tako intenzivno da sam se okrenuo bojeći se kako me netko gleda preko ramena. Naslov “Prijatelji” bio je do “Prijatelji koje sam izdao…”
Naslovi su bili nanizani od zemaljskog prema nadnaravnom. “Knjige koje sam pročitao,” “Laži koje sam izrekao,” “Utjeha koju sam pružio,” “Šale kojima sam se smijao.” Neke su bile smiješno izravne: “Ono što sam vikao na braću.” Drugima se i nisam mogao smijati: “Što sam uradio u srdžbi”, “Ono što sam prigovarao roditeljima iza njihovih leđa.”
Moje iznenađenje sadržajem nije prestajalo. Često je bilo više kartica nego što sam očekivao. Katkad manje nego što sam se nadao. Bio sam zatrpan, zapanjen količinom života koji sam živio.
Je li moguće da sam u nešto prošlih godina svoga života imao vremena da popunim svaku od ovih tisuća ili čak milijuna karata? Međutim, svaka karta je potvrđivala da jesam. Svaka je bila ispisana mojim vlastitim rukopisom. Svaka potpisana mojim potpisom. Kada sam izvukao ladicu s natpisom “TV emisije koje sam gledao”, primijetio sam da je sadržaj pretrpan. Kartice unutra bile su čvrsto stisnute jedna uz drugu, a ladica kao da nije imala kraja. Zatvorio sam je. Posramljen. Ne toliko kvalitetom emisija koje sam gledao, već gubitkom vremena koje su te kartice predstavljale.
Kada sam došao do natpisa “Požudne maštarije,” tijelo mi se ohladilo. Izvukao sam ladicu centimetar ili dva, bez imalo želje da joj mjerim veličinu, i iščupao jednu od kartica. Zgrozio sam se na detaljnost kartice. Pozlilo mi je kad sam shvatio da su i takvi trenuci zapisani. Obuzeo me gotovo životinjski bijes. Svijest mi je obuzela samo jedna misao: Nitko ne smije vidjeti OVE kartice!
“Nitko ne smije vidjeti ovu sobu! Moram ih uništiti!” U ludilu sam istrgao tu ladicu. Sada nije važna njena veličina. Morao sam je isprazniti i spaliti kartice. Ali kad sam je uzeo za kraj i počeo tresti na zemlju, nisam mogao izbaciti ni jednu karticu. Očajno, izvukao sam jednu karticu i pokušao je poderati. Samo da bih vidio da je tvrđa od čelika dok sam to pokušavao.
Poražen i potpuno bespomoćan, vratio sam ladicu na njeno mjesto. Naslonjenog čela na zid ispustio sam dug, samosažaljivi uzdah. I tada sam ga ugledao. Naslov “Ljudi za koje sam molio.” Ručka na toj ladici bila je sjajnija nego na ostalim, možda nikad upotrebljavana. Povukao sam je – i mala ladica – možda desetak centimetara duga, ostala mi je u ruci.
Na prste jedne ruke mogao sam nabrojati kartice koje je sadržavala. I tada su se pojavile suze. Počeo sam plakati. Jecajima tako dubokim da su boljeli. Započinjali su u mom stomaku i tresli mnome. Pao sam na koljena i zaplakao. Od stida, golemog stida, zbog svega ovoga.
Police su se vrtjele u mojim suznim očima. Nitko, nikad – nikad – ne smije znati o ovoj sobi. Moram je zaključati i sakriti ključ.
Ali kad sam obrisao suze vidio sam Njega. Ali, NE! Ne On! Ne ovdje! Bilo tko, samo ne Isus. Bespomoćno sam gledao kako otvara ladice i čita sadržaj. Nisam mogao podnijeti da vidim njegov odgovor. U pojedinim trenucima mogao sam vidjeti njegovo lice. I vidio sam… tugu… dublju nego je moja vlastita.
Izgledalo je da ga intuicija vodi do najgorih ladica. Zašto je morao pročitati baš svaku? Konačno, okrenuo se i pogledao me s drugog kraja sobe. Pogledao me sa sažaljenjem u očima. Ali to me sažaljenje nije razbjesnilo. Spustio sam glavu, pokrio lice rukama i ponovno počeo plakati. Došao je do mene i zagrlio me. Mogao je reći toliko toga. Ali nije rekao niti riječi. Samo je zaplakao sa mnom.
Tada je otišao natrag prema zidu. Počevši od početka sobe. Uzeo je ladicu i na svakoj kartici počeo ispisivati svoje ime preko mojega. “Ne!” povikao sam jureći prema Njemu. Sve što sam mogao reći bilo je “Ne, Ne,” dok sam trgao karticu iz njegove ruke. Njegovo ime ne smije biti na ovim karticama. Ali bilo je tamo, ispisano crvenom, bogato crvenom, tako tamnom, tako živom…
Isusovo ime pokrilo je moje. Ispisano njegovom krvlju. Nježno mi je uzeo karticu. Tužno se nasmijao i nastavio sa poslom. Mislim da nikada neću razumjeti kako je to uspio raditi tako brzo, ali nakon kratkog vremena zaklopio je posljednju ladicu i vratio se k meni. Prebacio mi je ruku preko ramena i rekao, “Svršeno je.”
Ustao sam i on me je izveo iz sobe. Nije bilo ključa na tim vratima. Trebalo je ispisati još kartica. “Sve mogu u Kristu koji me jači.”- Fil. 4:13
Nepoznati autor
