Kada se čovjek odluči živjeti po srcu, otvaraju mu se mnogi putevi, oni daleki i izgledom beskrajni, ali i oni skučeni i kratki koji, čini se kao da ne vode nigdje ili pak vode samo do nekog zida s kojim se čovjek ili sudari ili na vrijeme napravi zaokret pred njim jer, „kroz zid se glavom ne može”, rekli bismo narodski.
Dolazak pred zid priča jednu života vrijednu storiju prema kojoj se svatko stalno suočava sa sobom i svojom željom da bude onaj tko jest, a ne onakav kakvoga ga želi vidjeti okolina. Čovjek opčinjen ljepotom, hranom, prirodom, glazbom, morem, prijateljstvom, obitelji uistinu daje cijeloga sebe do posljednjega atoma svoje snage. Nerijetko on hoda po ivicama i strmim liticama, ali straha u njemu nema jer zna da svaka borba, znoj i napor u svoje vrijeme donosi svoj plod. Kako bi pjevao Giuliano: „Nauči čovjek vremenom da poreda stvari, oprosti neoprostivo kada srce krvari…” I kako god, dragi moj prijatelju, opet eto dođeš do tog srca – ranjenog, krvavog, ali dobrog, ma predobrog – jer u njemu samo dobro i može biti jer je stvoreno na sliku Onoga koji se Dobro i zove. To će srce tvoje rane vidati i svu nevolju radošću kao najboljim melemom izliječiti.
A drugi „neka žive kako hoće, a ja ću živjeti kako ja hoću. Ja ne mogu biti drugačija… I sve bi trebalo da je drugačije, sve… Ja ne mogu živjeti drugačije nego po srcu, a vi živite po pravilima”, tvrdio je svojevremeno Lav Tolstoj u svom živopisnom djelu Ana Karenjina. I danas, baš kao i tada, sve bi ovo trebalo biti drugačije. Trebalo bi! I moglo bi! A mogli bismo i mi barem pokušati biti malo drugačiji. Tek toliko da shvatimo da smisao života leži u nama samima.
I ne, nemoj misliti da ću ti sada „pametovati” kakav bi trebao biti jer sam ti već negdje na početku napisala da pođeš živjeti po svomu srcu. Tamo ti je recept i ključ za sreću – tvoju vlastitu. Tek kada se zagledaš u svoju dušu, ali onako iskreno i pošteno, i priznaš koliko možeš izdržati taj pogled, tek tada počinješ živjeti po srcu. Valjda bi tako trebalo biti… A sve bi trebalo da je drugačije, sve…
