Ima dana kada se čovjek nađe pred zidom, na udaru vjetrova, bura i oluja, a valja mu preživjeti i nastaviti dalje živjeti. Ima dana kada se u čovjeku lomi, kida, ruši sve kao kula od karata. Ima dana kad čovjek živi u nadi protiv svih nada i kaže „da” životu onda kada je sve protiv života usmjereno. Ima dana kada su emocije toliko jake da se više ne mogu potiskivati i odlaze onima zbog kojih su i stvorene. Duša ponekad jednostavno počne jecati. Želimo nešto, a nedostižno je. Pa ipak, ima u čovjeku ono nešto životno borbeno pa se usudi prkositi životu, svim mjerama, zabranama i ograničenjima.
Nesumnjivo je da je pandemija koronavirusa u samo godinu dana svijet promijenila u potpunosti i sve više postajemo sigurni da svijet kakvog smo poznavali, više nećemo vidjeti. Barem ne u onoj mjeri u kojoj smo to do sada naviknuli. K tomu se pak čini da je korona najmanji problem u svemu, dok je primat uzelo sve ono što se događa oko pojma korona. Jesmo li pred mračnim tunelom? Hoćemo li uspjeti proći kroz njega i ponovno doći do svjetlosti?
„Dođe vrijeme kada se čovjek nađe pred mračnim neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno, sam sebi kopao. Naprijed ne može, natrag nema kud. Riječi nestalo, suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove? Ne sjeća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovjek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savjesti.”
Nije li i ovoga puta Andrić u pravu? Čovječe, jedno je sigurno. Bog te treba na ovoj zemlji i ne boj se stoga nikakvih virusa i korona jer ako je on s tobom, tko će protiv tebe? A ti samo ne gubi vjeru i nadu u njega. U njega budi zagledan i on neka ti bude putokaz prema sigurnoj luci spasa. Jedino je u njemu snaga naša. Nakon tame, sigurno dolazi svjetlo. Ne smetni to nikada s uma jer:
„Ima dana kad se namučenom i otrovanom čovjeku osmjehne vedro jutro, i sve tegobe koje su ga još do maloprije okruživale, crne, teške i nepomične kao planine, odjednom nestanu kao maglovita priviđenja. Sve tada biva lako, dobro i jednostavno. I da neće, čovjek mora da se raduje. Diše lako kao na visokoj planini. Zaboravlja odakle je pošao, ne pita se kuda ide. Ne želi ništa, ne boji se ničega. Javlja mu se doduše misao: kad su tolike strahote lako i brzo nestale, one se još lakše mogu ponovno javiti.
Ali ništa ne može u ovakvim trenucima da zbuni i poremeti čovjeka, isto kao što ga u mračnim trenucima sve tako lako smućuje i ‘do smrti’ rastužuje. Ništa!
Može biti da je duh što nas muči sličan rafinovanom krvniku, tj. kad počnemo gubiti svijest, on prestane s mučenjem, polijeva nas hladnom vodom i doziva k svijesti, kako bi mogao da nas, svjesne, ponovno muči. Možda je to smisao ovakvih jutara.
Pa sve i da je tako, ništa ne može da me spriječi da u ovim trenucima dišem strasno i slobodno, kao pored studenih izvora, na vazdušnim visinama.” (Ivo Andrić, Znakovi pored puta)
Nikolina Marčić
