Naš je svijet ispunjen ljudima od kojih neke nikada nećemo upoznati, s nekima već jesmo, a za neke bismo najradije da se susret s njima nikada nije ni dogodio. Kao ljudi smo krhka i lomljiva bića, češće sklona kriviti druge za svoje padove i neuspjehe, a rijetko kada priznati sebi da zapravo nitko nije kriv do li nas samih. Dogodit će nam se ti dani kada će nam se samoća činiti kao vječna pratilja i ti dani kada doista nećemo biti krivi ni u čemu drugom, osim u činjenici da smo previše vjerovali. Ali što bi život bio bez lekcija i stečenih iskustava?
„Ono što vi znate o svijetu u kojemu živite samo je vrh ledenoga brijega. Ispod površine vidljivoga svijeta uronjeni su misteriji koji su preveliki da biste ih mogli shvatiti”, veli Sarah Young. A u nesigurnome svijetu, prepunom misterija, od nas ovisi kakav će nam život biti. Bog nas bezuvjetno voli, ali to ne znači da možemo tratiti darove i talente koje nam je dao samo zato što mislimo kako smo već sada dovoljno dobri. Gusjenica je lijepa, ali ako bi se zaustavila na tome – ako bi zaključila da je dobro isto što i dovoljno dobro – onda bi bila uskraćena za prelijepoga leptira.
Tako je i s ljudskim životom. Iako čovjek neprestano griješi, ne treba dozvoliti da ga to pokoleba, nego se treba svakoga dana probuditi s novom nadom i željom da postane bolji. Jer život se ne smije svesti na puko preživljavanje. Život treba živjeti!
Ponekada je neizbježan osjećaj gubitka potpune kontrole, ali takvi trenuci ne bi trebali obilježiti cijeloga čovjeka i njegovo postojanje. Dragocjeni život koji nam je dan je poput broda koji plovi morem, a mi smo njegovi kapetani. Sasvim je normalno da će biti trenutaka kada će naš život oluja skrenuti s pravoga kursa, poplaviti palubu ili polomiti jarbol, ali tada se čovjek mora ponajviše boriti kako bi se vratio na pravi kurs, izbaciti vodu i vratiti se na kormilo. To je čovjekov život. Ti bi trebao biti junak svoje priče. To znači da ćeš preuzeti kontrolu nad vlastitim životom i s vjerom u Boga izgraditi svoju sreću, a ponajbolji recept za to napisala je Elżbieta Bancerz: „Ne ponižavaj se. Ne puzi. Ne kleči. Ne moli. Ne preklinji. Ne hvataj kvaku na vratima kad ti netko zalupi vratima u lice. Ne dopusti da ti nedostaju oni kojima ti ne nedostaješ. Povuci se u tišinu. I stavi točku. Poštuj sebe i svoje srce. Znam da je teško, ali vrijedi. Sad pogledaj u nebo. Ono se smiruje i nakon najveće oluje. Budi poput neba. Udahni. Toplo, duboko. To je udah novoga. Još nije gotovo. Pred tobom je ono dobro. Možda čak i bolje. Drži se. Još nije gotovo.” Dodajmo još za kraj: „Nije gotovo, jer Spasitelj tek dolazi!”
Nikolina Marčić
