Toga je popodneva kiša padala kao iz kabla i činilo se kao da neće zadugo prestati. Iako kišu volim jer nerijetko upućuje na toplinu doma i sate provedene u tišini praćenoj tek otkucajima kapljica kiše, ovaj put mi je sve to stvaralo neku neobjašnjivu nelagodu. Kao da sam se uplašila samoće, svijeta i postojanja. Ovdje i sada. Prionula sam uz svoga muža i skoro nečujno ga upitala je li svijet stvarno postao izopačeno mjesto i zašto su se ljudi tako iznenada pokvarili? Kao da je sve to odjednom došlo i nad svu radost života prosulo neko sivilo i ovu kišu suza. A on, uvijek spreman s odgovorom na svako pitanje, u svom stilu reče kako su svijet i ljudi zapravo uvijek isti, samo smo mi iznenada počeli odrastati i uz to upoznavati nove dimenzije života koje nikada nisu obećale da će isti taj život biti jednostavan i lagan, nego, štoviše, sjedinjen sa svim teškoćama i bolima, a na nama je da stegnemo pertle, uprtimo svoju naprtnjaču i krenemo u osvajanje planina. Onih najvećih – onih unutarnjih!
I već su mnogi od nas učinili taj prvi korak kada su se uputili u bijeli svijet tražeći ono što im njihova vlastita domovina nije mogla pružiti. I kao da je u ovo predblagdansko vrijeme ta spoznaja i čežnja za najdražima u nama još izraženija, ne pušta nas na miru, progoni nas, čini sve da opet orosimo svoje oči onom teško suzom koja šuti, ali mnogo govori. Odbije se od tlo na koje padne pa te još jednom udari toliko snažno da te je već i duša počela boljeti. Bezbroj puta postaviš isto pitanje: Zašto?, a sve u nadi da ćeš barem jednom naići na odgovor koji će ti donekle smiriti misli i vratiti negdje zaglavljenu radost. U nadi da ćeš naići na samo jedan razlog da nastaviš gdje si trenutno zapeo. Dakako, svima nam je već puna kapa kukanja i jadikovanja nad vlastitim životom i nad svim moranjima koje ipak MORAMO prihvatiti. Jer, pobogu, došli smo u bijeli svijet da bi nam bilo bolje, ljepše, opuštenije. I jest – tako nam je, dobro nam je, ma odlično nam je uvijek ćemo reći i druge pozvati ovamo… I tako po tko zna koji put zgaziti svoju dušu, istini leđa okrenuti i još jednom sebi obećati da ću od sutra njemački više učiti pa ću za koju godinu dobiti bolji posao koji će mi donijeti više zarade i još ljepši život. Opet naša planina postaje preteška i opet nas naša naprtnjača vuče nazad, a mi uporno tjeramo naprijed. Boriti se za život ili je ovo već odavno postala borba protiv života? Već na ovom pitanju umor te toliko svladao da si utonuo u ne baš spokojan san jer tek što si sklopio svoje umorne oči, opet ih otvaraš ugledajući svoju trenutnu realnost. Brzinom, još u krevetu, preletiš preko društvenih mreža pa opet zastaneš jer si slučajno ugledao nečiju objavu kako upravo ide na misu zornicu. A tebi je zornica svaki dan tvoj posao. Pa dobro – i rad je molitva kojom daješ hvalu Bogu.
Pa ipak bi volio makar samo jutros otići na zornicu, Bogu se zahvaliti za novi dan, nakon zornice popiti šalicu toploga čaja sa svojim ljudima, izmijeniti najtoplije riječi i biserne osmjehe, pa prtinom opet poći u svoju planinu, pregaziti još jedan dan i zadovoljno se vratiti domu svom – svemu svome.
Istina, svatko bira svoju planinu i baš je točno to da od žaljenja nema ništa jer sami smo si put birali i izabrali i zašto uopće nekome pričati kako je na Zapadu teško, kad je na Zapadu dobro. Na onom istom Zapadu gdje si naučio da imati sve znači ne imati ništa. Na ono istom Zapadu gdje do najbliže crkve moraš kilometre potegnuti, a već sljedeći put ti se svećenik neće svidjeti pa ćeš odgoditi odlazak na misu i zornicu. Na onom Zapadu gdje vlada mir i blagostanje, a koji je toliko daleko od blaženoga spokoja da se upitaš kamo sam to zalutao. Na onom istom Zapadu gdje je čovjek zaštićen svim mogućim i nemogućim mjerama od prava na život, biranje spola, partnera, života bez vjere i Boga pa onda ne postavljaš pitanje više sebi, nego direktno Bogu: Kamo si me ovo, Bože, poslao? Tu si, na Zapadu! Na onom Zapadu gdje blještavilo i svjetlost najraskošnijih božićnih ukrasa, miris kolača i svakojakih jela i ove godine označava golemi profit i još jedan, već odavno rasprodani marketinški trik na koji ćemo iznova nasjesti. Ti na tom Zapadu, a duša ti u onom domu gdje upravo sada pucketa vatra u kaminu, gdje se upravo sada širi miris svježeg kolača i netom skuhane sarme. Miriše na ljubav, zar ne? Miriše na mir…
Miriše na mir i treba ti odmor jer „nekada navečer imaš osjećaj da ti nije toliko potreban ni odmor od drugih ljudi, koliko ti je potreban odmor od samoga sebe. Sve ono što su ti drugi učinili ponekad je ništa naprema onome što iz dana u dan činiš sam sebi. Nisu te drugi zasuli toliko negativnim mislima, zasuo si sam sebe. Nisu toliko drugi sumnjali u tebe i govorili ti ne možeš. Ti si sam to rekao. Nisu te drugi odgovorili od tvojih snova i ideala. Sam si digao ruke od njih i rekao nije to za mene. Odmori se ponekad i od sebe. Od strahova koje si sam sebi natovario, a ništa ti nisu donijeli, od sumnji u sebe iako si mnogo puta dokazao da možeš. Odmori se od neprestanog samosažaljenja, od gledanja sebe kao žrtve, od vječnog traženja krivice u drugima. Istina, potreban ti je odmor od drugih ljudi, ali potreban ti je ponekad i odmor od sebe. Da duša opet dođe sebi. Da vratiš onu vjeru u život koju si nekoć imao. Da opet zavoliš sebe. I počneš ispočetka.” (Mario Žuvela)
A Došašće se evo upravo čini kao savršeni novi početak u kojemu Boga molimo da prospe na nas radost s visina… jer imamo sve drugo, a čini se da nam samo malo radosti nedostaje kako bi naš život dobio onaj začin koji će mirisati upravo na život, ljubav, zajedništvo… i ne zaboravimo još jednu stvar – budimo strpljivi i strpljivo iščekujmo. Ovo je vrijeme radosnog iščekivanja rađanja novoga života. Neka te, dragi čitatelju, rađanje novog života učini sretnim i spremnim da ga dočekaš otvorenog srca, zagrliš snažno i u novi život prospeš svu radost i snagu. Jer roditi novi život uvijek znači roditi sebe ponovno, dočekati još jedan rođendan, ugledati lice sreće i shvatiti koliko si bogat čovjek postao… Jer te Bog poželio. Jer si se kao čovjek rodio, jer si čovjeka rodio!
Uživaj u kapima kiše i toplini svoje obitelji jer svijet je ipak lijep i ljudi su dobri. A ti si baš ondje gdje trebaš biti. Jednog dana na svako svoje zašto, dobit ćeš zato. Čekaj i vjeruj! Neka nam je blagoslovljeno!
