Priznajem kako je ovaj tekst bio zamišljen kao priča o Adventu i radosnom iščekivanju Božića, ali učini mi se kako je toliko toga na ovu temu već ispisano i pročitano i da danas ljudskom biću nekako ponajviše nedostaje čovjekovoga osobnoga svjedočanstva o životu u izazovnom moru kada nas nose i napadaju svakojaki valovi pa nas predaju mnogim bujicama koje nas dalje nose morem našega vlastitoga života. Ponekad smo tako nemoćni i bezvoljni oduprijeti se naletima vjetra i oluje pa dopustimo da nas ti valovi ponesu. Pa ipak nekim čudom naša lađa ne potone, a mi svoje ruke ne podignemo u znak predaje. Nastupi tada neka neopisiva radost u nama i osjećaj kao da nas je val potonuća zapravo odbacio na drugi kraj stvarnosti i postao naš znak nade i spasa.
I uvijek nekako na kraju dođe na tu životnu točku u kojoj vidimo i prepoznamo da je život zaista lijep samo se treba znati suočiti s njim, sa samim sobom u onoj točki koja srce se zove. Događa mi se to vrlo često, osobito zadnjih tjedana. Prije nisam shvaćala što je to toliko lijepo u tome kada čovjek svoju kavu ispija sam. Mislila sam da je i to tek neka fora ili instagram objava. Zapravo, nekako mi se čini da ljudi danas apsolutno žive onako po nekim instagram pravilima. Pa mi se u tome svemu učinilo kako je i kava u samoći još jedna u nizu instagram priča. Ali nije. Ima zaista nešto čarobno u tom susretu čovjeka sa svojim srcem, u tom trenutku kada čovjek tu šalicu kave ispije sam i ispriča se sa svojom dušom. Onako iskreno i pošteno. Pa dogodi se da čovjek pusti i poneku suzu ili da se sa svojom kavom isplače kao da je dušu otvorio svom najboljem prijatelju. Dogodi se. I to je u redu. Mnogočega se u životu jedne duše dogodi, a da ona ni svjesna nije koliko je neiscrpan izvor njezine snage. Bogu hvala, kažem samo.
I onda se dogodi Advent. Dogodi se ona svjetlost svijeće – prve, druge, treće, četvrte – uz kavu i razgovor sa svojim Bogom. Dogodi se u čovjeku Božić. Dogodi se ponovno rođenje. Dogodi se mir u srcu željnom samo toga. Rodio se Spasitelj svijeta okružen svojom obitelj. Samo je obitelj imao oko sebe. Samo! A imao je u toj obitelji sve. Sve!
Da, i ja imam sve. Imam i previše pa se mnogočega u životu još trebam osloboditi. A u međuvremenu, početi radovati se tom istom životu i svaki ga dan iznova rađati, dodavati mu boje i snage upakirane u radost i zajedništvo kakvo samo obitelj može pružiti. I prihvatiti život u potpunosti sa svim onim što njegovi dani sa sobom donose. Jer radost je usitinu snaga i reći ću vam samo to da se najviše u životu smiju ona lica iza kojih se krije pregršt isplakanih suza, neprospavanih noći i tuga čiju veličinu samo jastuk na krevetu zna, ali nijemo šuti poput najodanijega prijatelja. Na tom jastuku smo sigurno nebrojeno puta Bogu izrekli svoje boli, patnje, želje i predali sve radosti u njegove ruke, a on je od svega toga načinio remek djelo i upakirao ga u naš život. Stoga vam za Božić i Novu godinu želim još mnogo razgovora i s Bogom ispijenih kava nakon kojih ćete biti sretni i ispunjeni. Želim vam mnogo trenutaka provednih s onima koje nosite u svome srcu. Želim vam mnogo rođendana u srcu i pregršt ljubavi. Želim vam srce djeteta i želim da Dijete Isus bude kralj vašega života. Želim da vam život da sve ono najbolje i najljepše što se poželjeti može. Želim da budete sretni. Da budete zdravi. Da volite i budete voljeni. Želim vam radost i blagoslov Božića u svakom danu novoga ljeta. Želim vam čestit Božić!
