Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata u vojsku pozivahu i osamnaestogodišnjake. Oproštaj tih mladića od obitelji bijaše dirljiv. Na željezničkoj postaji velikoga grada, roditelji i prijatelji stiskahu se uz grupicu vojnika. Grlili su se plačući: mnogi od njih vide se posljednji put.
Neki otac držao je sina čvrsto za ruku i nikako da ga pusti. Oči mu bijahu pune suza. Ruke mu drhtahu i ne mogaše govoriti. Sina jedinca volio je svim srcem, ali što mu je sada mogao reći? Zar je postojao netko tko bi mu mogao jamčiti njegov povratak?
Vlak je zafućkao i vojnicima je valjalo ući. Pokušavajući sinu dati kakav savjet, čovjek ga privinu na grudi i reče: „Ivane moj, Ivane moj! Pazi da te ne ubiju!”
Vojnici se ukrcaše i vlak krenu. Mnoštvo je mahalo i pozdravljalo. Čovjek u tuzi nije skidao očiju s Ivana koji mu mahaše kroz prozor. Htjede još nešto reći, ali vlak je odmicao. Otac se, uzdignute ruke i gurajući se kroz mnoštvo, približi prozoru i poviče: „Ivane moj, drži se generala!”
Činilo se zgodnim započeti ovo promišljanje pričom Brune Ferrera koja govori o odlasku vojnika tijekom Prvoga svjetskoga rata. Najteže je bilo roditeljima jer svoje dijete moraju pustiti da ide ne znajući hoće li se susret s njim ponovno dogoditi.
Danas, kao da se rat ponavlja i to opet na svjetskoj razini, samo šte se sada vodi borba protiv neprijatelja kojega se čak i ne vidi. I u takvoj situaciji nam svatko može biti neprijatelj, pa čak i onaj koji nam je do jučer bio najbliži. Na snazi je socijalna distanciranost jer svatko ti, navodno, može prenijeti zarazu koronavirusa. Odjednom i pozitivno i negativno ulazi u igru pa je glavno pitanje postalo: „Kako ostati pozitivan, a biti negativan?”
U međuvremenu, crkve su bile zatvorene, ali nakon nekoliko tjedana ponovno je dozvoljeno slavlje svetih misa s narodom no opet uz poštivanje određenih mjera. Lijepo je bilo nakon nekoliko nedjelja ponovno doći svojoj kući, ponovno pozdraviti svoga Oca i započeti sve u Njegovo Ime u zajedništvu s drugima koji su ponovno u Očevu domu.
Zapravo, Bog je naš general i ako smo uz njega, ako dopustimo da nas on vodi, zasigurno se neće dogoditi nešto što neće biti za naše veće dobro kroz koje ćemo i sami vidjeti veličinu Božju i proslavljati ga u svim svojim djelima. Upravo ovu situaciju koja nas je sve zadesila možemo shvatiti kao lekciju iz koje ćemo izvući najbolji mogući zaključak za našu budućnost. Naime, tamo gdje su generali, neprijateljske granate ne dolaze. Znao je to i Ivanov otac iz priče s početka. Znamo to i mi kršćani koji vjerujemo da nas Bog neće napustiti, nego još više približiti sebi, u svome domu u kojemu „punimo baterije” za sve ono što nam dolazi. No, ne bojmo se jer Crkva nam daje tu sigurnost: jamči nam ostanak i opstanak uz generala.
Drži se generala! Kod njega su neprijateljske snage najslabije – eto ti odgovor na pitanje: „Kako ostati pozitivan, a biti negativan?”
Nikolina Marčić
