Znam da većinom svi o svetosti pišemo i govorimo početkom mjeseca studenoga jer kalendarski tada svakako i obilježavamo blagadn Svih svetih, a dan poslije i Dušni dan. Jednako tako se složimo kako govoreći o svetosti, svi zaključimo kako bi se ta tema trebala živjeti svakim danom u godini, a budući da Advent kuca na vrata u kojem ćemo također govoriti i o svetosti, odlučih ovu kolumnu negdje u sredini posvetiti upravo svetosti.
Na ovu temu su ispisani mnogi radovi, mnogo je govora o svetosti općenito i koliko god ih u nedogled bilo, ova tema će uvijek ostati neiscpan izvor jer se ona živi i uvijek iznova doživljava. I sam pojam biti svet je širok i zahvaća ljudski život u cijelosti jer je upravo čovjekov život nešto najsvetije što ima. Život je taj dar od Boga darovan koji, poput najljepšega cvijeta, iz dana u dan raste i razvija se sukladno molitvi i količini kojom ga zalijevamo.
Šetajući neki dan ulicama grada u kojemu živim, naiđoh na grupu golubava baš u njegovu središtu – na gradskome trgu. Promatrajući ih, dođoh do zaključka kako ima dana kada se osjećam toliko razigrano poput ovih golubova. Osjetim se toliko zahvalno na svemu što imam i što jesam. Na svemu što sam bila, što sam postala i što sada jesam. Na onome što sada živim. Pa se onda na trenutak tako vratim u svoju prošlost, prisjetim se dana kada sam živjela u Sarajevu, u svom malom stanu u kojemu sam počela sanjati neki svoj svijet, neku svoju budućnost… Dok sam tako bila podijeljena (u pozitivnom smislu) između fakulteta koji volim i koji sam srcem izabrala, posla koji je bio u mojoj struci i koji sam samo zvala poslom jer je tako red nalagao, a u biti sam živjela svoj poziv, različitih tečaja, večernjih škola i predavanja kojima sam prisustvovala, ja sam bila sretna. Da, ispunjen dan – ispunjena ja. Sretna ja. I znam da je svaki dan bio takav da sam na kraju svakog Bogu bila zahvalna što mi ga je darovao i što sam se osjećala živom, korisnom i svetom u njemu. Vjerujem kako je tomu u mnogome doprinijela i sredina u kojoj sam djelovala, ali nadasve katolički temelji kojima su pečat udarili moji roditelji. Da, bili su to za mene sveti dani. Oni dani u kojima sam za Bogom posezala u onoj mjeri u kolikoj danas posežem za svojim mobitelom. Nažalost, ali istina je takva. Jer dok sanjaš i trudiš se slijediti vlastite snove, život se događa i ponekada te odvede u nekom sasvim drugom smijeru. Ne želim reći da ta novost u životu nije bila željena. Bila je ona itekako poželjna i dobrodošla, samo nekako puno prije nego sam joj se nadala. Tu dolazi do zaokreta u punom krugu.
Počinje se događati neki novi život koji je s jedne strane također bio prelijep i značio također ostvarenje jedne dionice mog puta snova, a s druge me je strane počeo šamarati nekim događajima i trenucima koji su me u potpunosti iznenadili i, nažalost, tjerali da se oslanjam samo na svoje snage. Nije sve bilo tako sveto i nisu svi ljudi, premda su sveti, živjeli i zalijevali svoju svetost. Tu su se počele događati zamke u koje čovjek lako i naivno upadne. Tu je počela borba između snova i jave. I tako su prolazili dani u kojima nisam disala punim plućima. Iako mi je bilo lijepo, nešto je nedostajalo. Nešto me je guralo prema naprijed, a istovremno vuklo prema nazad pa sam se osjećala zaglavljeno između ta dva zida.
Promatrajući spomenute golubove na trgu, ugledah na njemu i jedan spomenik. Prepoznah kako se ona razigranost golubova pretvorila u taj spomenik koji stoji nepomičan, zabetoniran i masivan, a iznutra oštećen i tužan. Da, značilo je to da ima dana kada se osjećam upravo poput tog spomenika. Mnogo ih je takvih bilo i bit će. I to je sasvim u redu. I to tako treba biti. Ali ne treba biti da se čovjek mora oslanjati samo na svoje snage. Ne treba biti da čovjek zaboravi kako je od Boga izabran i svet. Ne treba biti da jedni drugima podmećemo noge i gajimo mržnju. Ne treba biti da smo ljubomorni jedni na druge i da nas boli uspjeh onoga pored nas. Ne treba biti da odlazimo s jednog kraja svijeta na drugi samo kako se više nikada ne bismo sreli. Ne treba biti razdora između obitelji i narušenih odnosa jer se izgubilo povjerenje. Jer se izgubila ljubav. Ne treba biti, ali treba biti da se volimo, da se jedni drugima radujemo. Da guramo jedni druge u ruke uspjeha, da se međusobno držimo kao kap vode na dlanu. Da se poštujemo, a nadasve ljubimo. Tako treba biti, ali…
Ali budući da svijet ne možeš promijeniti i da se nije rodio tko bi svijetu ugodio, onda možeš promijeniti sebe i svoj pogled na svijet oko sebe. Možeš i mogu početi ponovno živjeti svoje snove, ostvarivati ih na drugi način i u jednom sasvim drugom vremenu i prostoru, oslanjajući se na Božju snagu u sebi, ljubav prema obitelji, dobro koje živi u tebi… Sasvim sigurno je da tako dolazi tvoja pobjeda samoga sebe nad svim nedaćama života. Mislim da je to pobjeda svetosti i da biti svet, znači vjerovati u dobro i širiti to dobro.
Na kraju, zaključih da ćemo mi svi jednoga dana imati svoje ime ispisano na nekom spomeniku oko kojeg će biti jato bijelih golubova i to baš na dan Svih svetih i Dušni dan. Mislim da će to biti ispunjenje zadnjeg i najvažnijeg sna na dionici životnoga puta.
