Na svakom kraju je uvijek novi početak. To već znamo ili nam je samo poznato. Čovjekov je život satkan od krajeva i početaka. Pa ipak nam se nerijetko puta učini kako se kraj ne nazire, a o početku je čak suvišno i govoriti. Osjeća čovjek da se nalazi između dva zida. Jedan je kraj, a drugi je početak i nijedan mu još uvijek ne pripada. Ali ono što ostaje duboko u njegovu srcu jest želja i zacrtan cilj. Iako će bezbroj puta suzu pustiti, požaliti za nekim minulim vremenima, na kraju i na početku će otrti tu suzu s lica, uzeti novi zalet i ostvariti onaj cilj koji leži u krajičku njegova srca. Na kraju će ipak pobijediti njegova volja i on će postići manje-više ono što je želio. Označit će to jedan novi početak.
Sve će zakrpati, urediti i uhvatiti se u koštac sa svim neredima, nevremenima, preprekama i nedaćama. To je onaj sat koji dijeli dan i noć kada se svjetlo nazire, ali ga tama još uvijek prekriva. To je onaj trenutak kada se osjeti da je život težak i često puta neprijatan, ali da to ipak ne dokazuje ništa. Ne mogu se vrijednost i važnost čovjekova života mjeriti po situaciji u kojoj se samo trenutno nalazi. Tišina će također često obaviti sve oko čovjekova života i srca. I čovjek će šutjeti. Mislit će svoje misli. Razmišljat će kako stvari stoje i postavit će život na prvo mjesto. Potom će i u najmanjim stvarima svoju misao izreći potpuno i slobodno, ne zadržavati je više u sebi i ne hrvati se više s njom. Trenutak je to kada tišina progovara. Trenutak je to kada tišina postaje najglasnija.
A čovjekove misli? Misli kao misli i dalje će za njim ići, uzalud će ih razgoniti i bit će dana kada će osjetiti kako je uzaludno da se bilo čemu drugom predaje sve dok mu ponovno ne zamagli vid i dok ne vidi sliku stvarnosti prekrivenu noćnom tamom u kojoj jedino njegov život svijetli. A ta je svjetlost ipak najjača. Ta je svjetlost kraj… I ta je svjetlost početak…
Nikolina Marčić
