Ja sam samo jedan posve običan čovjek pun životne energije, radosti, snage i snova o sreći. Čovjek koji želi svoje srce pokloniti drugima istovremeno znajući kako će često naići na prepreke s ovim izazovnim pozivom. I baš svi na ovome svijetu imamo taj poziv – poziv da živimo. Za jesen kažu da je novo ljeto, ali s drugim bojama i odjecima. Pa ipak evo drugu godinu jesen započinjemo vijestima o novom valu korone. Stali smo, pa i zapeli pred mnogim pitanjima. A odgovora kao da nema niotkuda.
Cijepiti se ili ne? Hoće li ovo sve jednom prestati? I hoće li se život ponovno normalizirati? Ili hoćemo li barem živjeti u nekom „novom normalnom”?
A jesen je i pored svih negativno pozitivnih ili pozitivno negativnih priča oko koronavirusa, došla u svom puno sjaju, tiho i elegantno prošetala ulicama i nastanila se u njima. E da. Baš tiho. I dok se svjetski velikani brinu koliko će se postotka stanovništva cijepiti želeći, blago rečeno, ucijeniti one koji još uvijek vjeruju u Božju svemoć, a ne ljudsku nemoć, običan čovjek se pita zašto bi on morao biti gluplji od onih koji vladaju svijetom? A ima i drugih briga, zar ne?
Taj obični čovjek na trenutak čak i ušuti kako bi se borio sam sa sobom.
Vidi se da mu je teško izreći svoju bol. No, prvim priznanjem Bogu da mu je potreban, već je brana bila srušena. Izbacio je riječi iz sebe, stišao svoj unutarnji glas i – ušutio. Bilo je to kao da se u čovjeku nešto zauvijek prelomilo. Kao da se umorio od buke svakodnevnog svijeta, isključio sve negativne frekvencije, okružio se onima u kojima je prepoznao Božju sliku i s kojima želi nastaviti dalje tim Božjim putem. Povukao se u tišinu svoga srca jer u njegovu se srcu i nalazi njegova priča. Priča je to o ljubavi koja u sebi skriva nešto vrijedno i sveto. Premda čovjek to ne može do kraja shvatiti, nema dovoljno riječi za izreći, siguran je kako mu se po toj ljubavi ima objaviti nešto veliko i tajanstveno.
A ako čovjek zaista zna ljubiti, tada će moći i shvatiti. Treba samo ustati i poći neoklijevajući napraviti taj napor. Čak i onda kada razmišlja o svojim unutarnjim bolima i kušnjama, u njima uvijek pronalazi blagi poziv da čeka.
I tako u jesenju noć na nebu su zvijezde i dalje svjetlucale poput dragulja, a šuštanje lišća nije moglo poremetiti tišinu mira u čovjeku. Čak i kada je buka svijeta pokušala narušiti tu mirnu idilu srca, tišina bi mu progutala glas kao što voda proguta bačeni kamen. Čovjek tada još više zavoli svoju tišinu u kojoj mu misli rastu polako i sigurno poput tek zasađenoga stabla.
A negdje u daljini se začuje tek bezbrižni smijeh djece. Biti i ostati vječno dijete – bijaše to i Isusova želja. Ništa na ovom svijetu ne može tako dirnuti kao dječja srdačnost. A ljubav djece lako je zadobiti onomu tko njihova pitanja ne smatra ništa manje važnima od pitanja odraslih.
Tako čovječe. I ove jeseni, i ovoga novoga koronavala ostani u duši dijete koje se ne brine previše jer je otac preuzeo svu brigu svijeta za njega. Učinio je to i Bog za tebe, a iza tvoga djetinjega izraza neka se skriva zrelost kao plod bogatoga unutarnjega života. Neka ti je blagoslovljeno.
Nikolina Marčić
