Kada se turist uputi na određeno putovanje, obično voli posjetiti neko slikovito, povijesno, privlačno i lijepo mjesto koje nudi atraktivnu arhitekturu, domaću hranu, ugodnu šetnju prirodom i neku posebnost koja odiše prošlim, sadašnjim i romantičnim vremenima. Dakako, nikada se ne zaboravlja i susret s ljudima u tom mjestu koje se možda doima velikim, ali srdačnost dočeka daje neprocjenjivi osjećaj sreće.
Čovjekov je život upravo jedno golemo prostranstvo na kojem je on samo turist koji će se upustiti u pustolovinu života, vidjeti mnoge životne „znamenitosti”, ali i upoznati mnoge ljude. Kako na turističkim putovanjima ne bude uvijek vrijeme onakvo kakvo smo priželjkivali, tako će nevremena, bura, oluja, sunčanih i toplih, snježnih i hladnih dana biti u životu čovjeka. Ponajprije da osjeti kako je to kad ti se duša topi od blagosti i topline ljudske blizine, ali i da shvati kako poneka zima može itekako hladno zagristi mu dušu i slediti je od razočarenja. Bit će to putovanje unutar njega samoga – jedno vrlo zanimljivo i bolno putovanje koje se u mnogočemu razlikuje od svjetskih putovanja. U čovjeku se počinje odigravati unutarnji rat u kojemu će ponekada doći i do osjećaja krivnje. To je onaj glas u čovjeku koji ga upozorava da nije dovoljno dobar i neprestano mu upućuje pritužbe i omalovažavanja. Čovjek može biti iznimno uspješan i ostvaren u životu, ali ako ga iznutra neprestano prati neka tamna sjena prošlosti ili duboka bol, onda će ga ona gristi, bosti, sputavati, iscrpljivati i uznemiravati sve dok jednoga dana ne odluči potražiti put do vlastitoga mira.
Taj će put započeti vlastitim priznanjem određene pogreške, kajanjem za istu i upornošću da se ona ispravi. Nipošto čovjek neće tražiti krivicu i opravdanje u drugome jer u tom slučaju započinje put prema nemiru. A to nikako ne želi. Svoje se pogreške ne treba stidjeti niti od nje bježati jer koji je to čovjek na ovome grešnome svijetu bezgrešan? „Onima koji ljube Boga, sve se okreće na dobro”, prvo je pravilo svetoga Pavla. Čak i naši grijesi u Božjim očima postat će naše spasenje i providnost ako se za njih istinski pokajemo. U Bibliji susrećemo lik Davida koji je tek nakon pada u svome grijehu, otkrio ljepotu poniznosti i ljubavi Božje. Magdalena nikada ne bi osjetila ljubav prema Bogu da joj nije mnogo oprošteno. A ne bi joj bilo oprošteno da nije sagriješila. „Ako ti ikada patnja pogodi dušu, onda reci svojoj duši da je sve dobro ako ona ljubi svoga Boga. Baci li ti Bog nečistoću sramote na oči, neka tvoje oko baš po tome zadobije čist pogled. A baci li te on na pod kao nekoć svetoga Pavla, neka tvoj pad postane uskrsnuće”, zapisao je već od davnina sveti Franjo Saleški. Isti je svetac podsjetio na još jedno ohrabrenje: „Bog je tvoj otac. Inače ti ne bi bio zapovjedio da moliš: Oče naš, koji jesi na nebesima. Čega se bojiš ako si dijete Oca bez čije volje ne pada čak ni vlas s tvoje glave?” U istom duhu, nastavio je sv. Franjo: „Očita je činjenica da mi, koji smo djeca takva Oca, zadajemo sebi tolike brige. A jedno je samo potrebno – ljubiti ga i služiti mu.”
Sveti Franjo Saleški, jedan od najpoznatijih učitelja duhovnoga života i omiljeni duhovni pisac, kao da je sve u svoje vrijeme slutio u kojem će smjeru čovječanstvo krenuti ili je možda već tada krenulo pa sada možemo sa sigurnošću prepoznati sve ono što obilježava naše vrijeme. U svojim duhovnim djelima je podsjetio i na pravilo koje je Gospodin uputio svojim apostolima: „Što vam je nedostajalo? Gospodin je poslao svoje apostole u svijet bez novca, štapa, cipela, torbe i odjeće, a rekao im je opominjući ih: Kad sam vas poslao u svijet, je li vam što nedostajalo? I morali su odgovoriti – Ne!” Uistinu, ništa im nedostajalo nije jer nisu imali ništa, a imali su sve jedni u drugima. Pronašli su iskonsku ljubav, uputili se na put neizvjesnosti i beznađa pa stigli do onoga za čime današnji čovjek neprestano traga i nikako da ga pronađe – stigli su do mira, do spokoja. „A ti – ako tvoju dušu obuzima gorčina života, pritišće li te onda teret nepravde? I ti moraš odgovoriti – Ne! Zašto nisi odvažan pobijediti onda i svaku drugu žalost? Bog te do sada nije napustio. Hoće li te napustiti ubuduće kad još više nego dosad želiš biti njegovo vlasništvo? Ne boj se zla koje ti svijet može učiniti. Možda ti ga nikada neće učiniti. A ako ti učini – Bog tvoj je s tobom!”, kaže sv. Franjo Saleški. Sveti Franjo se rodio u plemićkoj obitelji svojih roditelja u Savoji 1567. godine i kako ga je slijedilo postati baštinikom velikoga imanja, roditelji su se pobrinuli za njegov odgoj i obrazovanje. „Nakon završenih srednjih nauka u isusovačkom kolegiju upisao se kao student prava na sveučilištu u Padovi. U tim godinama studija proživljavao je u duši strašnu tjeskobu. Razmišljajući o tada veoma raširenome kalvinskome nauku prema kojemu je Bog već unaprijed jedne predodredio za nebo, a druge za pakao, teško se mučio. Iako se čuvao svih grijeha i lakomislenosti studentskoga života, ipak se bojao da nije i on u broju onih koji su predodređeni za pakao. Bio je to put njegova duhovnoga čišćenja, kojim ga je Bog pripremio za velike milosti” (bitno.net).
I dok je Franjo vodio svoju unutarnju borbu i tražio put do mira, njegov je otac maštao o njemu kao svome nasljedniku, a Franjo nenadano izjavi kako želi postati svećenik. U početku se otac tome žestoko usprotivio, ali kad je vidio da sin ostaje uporan, pomirio se s njegovim izborom. Franjo je potom završio teološke studije i zaređen za svećenika nakon čega je svesrdno i hrabro mnoge duše privodio katoličkoj vjeri.
Franjo je ostao do kraja dosljedan i vjeran Bogu u kojemu je pronašao smiraj duše svoje i prepoznao sve ono za što se u životu vrijedi istinski boriti i žrtvovati. Današnji čovjek je, čini se, itekako zalutao na tom putu traženja sebe jer sve ono nevažno postalo mu je važno. Daleko je važnije uvrijediti se radi tek jedne izgovorene riječi pa na njoj izgraditi još mnoštvo laži i skovati priču koja će donijeti nemir i razdor u već ionako napola razorene ljudske odnose. Toliko je teško priznati pogrešku, zatražiti oproštenje i pronaći mir duši svojoj u oprostu. Daleko je važnije postalo prkositi, natjecati se, dokazivati svoju vrijednost u bezvrijednosti, povrijediti druge i nanositi im bol. Spopadaju nas nebrojeni strahovi i brige na koje našoj duši preostaje odgovoriti samo još većom ogorčenošću i sumnjom. Zašto? Čemu? Zašto sumnjamo u dobro i padamo na testu ljudskosti? Podsjetit ću još jednom na riječi svetoga Franje: „Svetom je Petru Bog zapovjedio da hoda po valovima, a kad se on zanjihao na olujnom vjetru, spopao ga je strah zbog kojega je počeo tonuti i on je zazvao Učitelja u pomoć. A on mu reče: Malovjerni, zašto si posumnjao? Onda je pružio ruku i Petar je bio spašen. Ako ti Gospodin dopušta da hodaš po valovima zla – ne očajavaj i ne boj se, Bog tvoj je s tobom. Imaj hrabrosti biti slobodan i bit ćeš slobodan.”
Dragi čitatelju ili turistu koji se spremaš započeti novo putovanje, neka ti srce bude zbijeno i zatvoreno poput gnijezda koje mogu zadesiti užasi i oluje svijeta, ali oni ne mogu prodrijeti unutra, u njega, jer je ono otvoreno prema gore, prema nebu, kako bi disalo i živjelo u Bogu. Dok na svom životnom putovanju prebivaš u svome tijelu, živi po duhu, kako bi usred životnih nereda i zla svijeta, mogao podići pogled prema nebu i otkriti svoj mir u visinama koje nadvisuju sve bezvrijedno i ništavno.
