„Kod unutarnjih borbi koje čovjek vodi sa samim sobom i s nepoznatim silama u sebi, važi više nego igdje pravilo: ne predaj se nikad! – Ni predaje, ni ustupanja! A prije svega, što kažu u Bosni: ne veži tugu za srce!” (Ivo Andrić, Znakovi pored puta)
Eh, Andriću! Lijepo ti i ovo zvuči, nekako potrebno i nužno u ovoj vrvi ljudi i događanja koja nas svakodnevno okružuje, nepravdi, boli, radosti. Ma svega ti se danas u ovoj Bosni nakupilo. Da, u onoj Bosni gdje kažu ne veži tugu za srce. U ovoj zemlji u kojoj život nije ni širok ni ravan tunel bez prepreka kojim svaki dan putujemo. Baš naprotiv! Ova je zemlja jedan ogromni labirint s bezbroj staza, uvala, provalija, zidova, vrata i zatvora, a sada i svakojakih virusa. Primijetih da smo se odavno već počeli distancirati jedni od drugih, ali opet smo nekako bili tu jedni za druge. Naljutimo se mi i odveć često, ali kad onome do nas krene po lošem, eto nas opet njemu u pomoć. Jer, što bi rekli u Bosni: Tko će kome, ako neće svoj svome?
Moramo se zajedno, onoliko koliko nas je ostalo i s molitvom na usnama i u srcu za one koje je život natjerao poći u bijeli svijet, probijati kroz ovaj labirint, izgubljeni i zbunjeni i svako malo suočeni sa slijepom ulicom ili kružnim tokom. Eto tako, kružimo i nigdje ne stižemo. Idemo, ali izlaza ne vidimo. A opet živimo. Pitali bi nas kako uspijevamo, ali možda ih je i previše strah odgovora. A kada bi mi njih pitali zašto, onda nam sigurno ne bi znali ili željeli odgovoriti.
Jer, dok su išli u potrazi za ovozemaljskim prolaznim svijetom, negdje usput su izgubili vjeru, a u Bosni je opet vjera ona koja otvara vrata i svijetli kao putokaz u labirintu. Možda nas ne vodi uvijek u onom smjeru koji smo si zacrtali, ali je sigurno da nas je povela onim putem koji je za nas bio najbolji. Jer, kako kažu u Bosni: Stalno nam nešto uzimaju, a mi imamo osjećaj da ništa ne gubimo. Uzimaju ljudi, ali daje Bog.
„Biti uvrijeđen nepravdom ljudi manje je nego biti u bijedi, a biti u bijedi manje je nego biti bolestan, biti bolestan još nije: umrijeti. Ali i kad je čovjek uvrijeđen nepravdom, teško bolestan, pa i na samrti, ne treba, tek tada ne treba da ‘pusti rđi na se’. Tada treba napregnuti sve sile i ne priznati tugu i malodušnost. Izdržati trenutak, a već sljedećeg časa čovjek je ili na putu da ozdravi ili mrtav. A smrt je najveći i najsigurniji osvetnik.” (Ivo Andrić, Znakovi pored puta)
I svakoga čeka. I ovdje su u modi negativne misli, ali nam nekako ružno stoje, pa biramo onu poznatu rečenicu: I ovo će proći! I zato, što bi rekli u Bosni, ne veži tugu za srce. Eh, Andriću, ipak si u pravu!
Nikolina Marčić
