Čovječe, lutaš ovim svijetom. Ne obazireš se na ljude. Postaješ samo sebi bitan. Činiš svijet uskim područjem prilagođenim isključivo sebi. Gubiš sve ono ljudsko od čega te Bog načini drugačijim od ostalih bića. Gubiš smisao i narav ljudskoga bića. Odbacuješ zapravo sebe i težiš za višim ciljevima. Oči su ti pune magle. Ne vidiš, ne čuješ nikoga. Vrijednosti potapaš u zemaljske dubine, a bezvrijednosti uzdižeš tamo gdje im nije mjesto. Tvoj kompas odavno je izgubio pravi smjer. Sjever ti postade jug. Lutaš i ne obazireš se, a toga svjestan nisi. Probudi se, ustani iz duboka sna modernoga doba. Dopusti svojemu umu šire poglede ljudskih naravi. Dopusti svojim mislima da postanu onakve kakvima ih Bog načini upravo na svoju sliku. Ne kvari tu sliku, ne pravi od Boga ruglo, jer znamo da nam Bog daje samo dobro.
Bog je velik! Ljudi povikuju na raznim jezicima, njihove kulturološke upute ih vode mišljenju kako je samo njihov Bog velik. Zatvoreni um ne dopušta da razmišljaju šire. Oni svoju vjeru shvaćaju upravo onako kako se to njima sviđa, a ne onako kako Bog dade upute po svojim prorocima i svetim piscima. Vjera, kada uzmemo samu tu riječ u početku, vjera sama od sebe označava biti u povjerenju nečemu ili nekomu koga ne možemo osjetit na ljudski način nego duhovno. Neki bi to nazvali nadnaravni doticaj čovjeka i njegova Boga. Budući da se religija uveliko prilagođavala kulturološkom slijedu neke zajednice ona je time poprimala sličnosti s drugim religijama. Tako u velikim religijskim zajednicama imamo učenja o životu poslije smrti, duši, čudima… Svi su ti naučni sljedovi slični jer je to zapravo pravi pokazatelj da ljudi u dubini sebe imaju istu zajedničku osnovu, a to je Bog.
Bog koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku i koji je tako čudesno stvorio malo biće od kojega ima postati veliki čovjek spreman činiti korake na ovome tako predivnome svijetu. Tome čovjeku kojemu Bog odluči darovati i majku i oca da zajedno izgrade obitelj – tvrđavu spasa u nemirnom svijetu ljudskih lutanja i težnji. I kada se čovjeku takvo nešto dogodi, kada žena u sebi osjeti život i otkucaje jednoga novoga srca koje životu i postojanju dade jednu novu dimenziju, kada shvati da je i ona od Boga izabrana i odlikovana titulom majke, kada stvarnost postane ostvareni san, onda čovjeku ne preostane ništa drugo nego biti ponosan što se Djetetom Božjim zove i što novi otkucaji srca dolazak radosti najavljuju. A takvo se nešto može dogoditi samo u obitelji jer žena nije stvorena isključivo zbog muškarca, niti je muškarac stvoren isključivo zbog žene. U njihovoj se ljubavi krije nešto veliko i sveto. Nešto što mi ne možemo do kraja shvatiti niti ćemo ikada imati dovoljno riječi da to do kraja izreknemo. Ali je jedno sigurno – po toj nam ljubavi Bog želi objaviti nešto veliko i tajnovito. Ljubimo li zaista, tada ćemo moći i shvatiti. I ne oklijevajmo ljubiti život.
Kako je to samo lijepo – iz ljubavi biti stvoren, od ljubavi biti satkan, imati ljubavi u izobilju, moći je s drugima dijeliti. Kako je samo lijepo kada ti ljubav srce miluje…kada ti se u srcu rađa novo nadanje. Bože, lijep li je ovaj svijet kojemu pripadamo, dobri su ljudi koji nas okružuju. Pomozi nam da ovoga Božića u drugima prepoznamo malo više tvoje ljubavi i pobjede, a nimalo mržnje i ljudske ništavnosti. Probudi u nama želju da ljubimo jedni druge, da praštamo, da se volimo, da smo jedni za druge uvijek dostupni. Istina, život piše i pisat će čudne priče i dovodi nas u neugodne situacije, ali ti nam pomozi da svjetlo novorođenoga Spasitelja zapali iskru razumijevanja i da prijateljski dodir ruke bude blagi osjet naše prisutnosti za osobu koja nas je potrebna i koje smo potrebni. Griješimo i imamo dozvolu pogriješiti, jer tko je to na ovom grešnom svijetu nepogrešiv? Život ne staje jednom pogreškom, nego se nastavlja ispravljanjem, opraštanjem iste i nastojanjem da se više ne ponovi. Samo praštanjem koračamo putem ljubavi i zato se ne bismo trebali bojati života u ovome svijetu gdje ljubav ipak pobjeđuje, u ovome svijetu koji ima daleko veću perspektivu od one koju mi trenutno vidimo, odnosno kakvom nam je „vlast” predstavlja. No, pitam se zašto bismo mi morali biti gluplji od onih koji vladaju svijetom kad već ionako imamo dovoljno svojih problema?! Oni su svakako već odavno izgubili smjerove na svojim kompasima, a mi i dalje imamo ljubav Božju koja je za nas nepobitno tu i koja će nam pružiti najsnažniji zagrljaj. Ljubav je tu Božja velika jer s neba siđe dolje radi grješnika, rodi se u štali radi čovjeka.
Duša se duši primakla, svuda svijetom pjesma putuje, tako smo bliži jedan drugome. Bože, lijepo li je kad Božić sve dotakne, kad nas ljubav zagrli i granice izbriše kada dušama poteku slapovi ljubavi, sreće, veselja i radosti. Nebo je zemlji milost poslalo. Dijete je ušlo u svaki dom. Božić je svima put osvijetlio, kaže pjesma. Uistinu, nemojmo govoriti o negativnosti jer kada vidimo božićno otajstvo, mislim da na to nemamo više pravo. Jer toliko je toga lijepoga, dobroga i pozitivnoga što nam može dušu obojiti radošću da nam zaista treba zabraniti pesimizam bilo koje vrste i bilo kojih smjerova. Kakve razlike, kakve podjele? Tko je to bolji, tko je to ljepši? Svi smo mi isti i svi smo jednaki. I u svakome od nas je iskra Dobra koje trebamo rasplamsati. Nekom tajnom niti vezani smo svi. Neka noćas ljudi svi budu sretni! Puče kršćanski, Božić neka ti čestit i blagoslovljen bude, a novo ljeto neka ti donese neviđene izvore ljubavi. Pobrini se da dođeš do tih izvora na kojima ćeš, obećavam ti, piti radost i crpiti životnu snagu.
