Iako znamo da je Uskrs najradosniji kršćanski blagdan, danas je čovjeku ipak potrebno tek toliko vremena da se razbudi, otrijezni, snađe i raduje jer se ipak previše hrva između stvarnosti i sna. Jer su svi njegovi snovi i sva njegova stvarnost do sada imali neke konture i obrise budućnosti nad kojom se nadvila sreća. Nekako je čovjek više bio uz Boga, a danas se opet pogubio bez njega ili pak pokušava preuzeti njegovu ulogu?! Kao da je bačen u neku čudnu stvarnost, doveden u još čudniji položaj i ne zna kamo smjer na kompasu života upućuje.
Pišući ove riječi na Veliki petak, u ljudskom biću se miješaju sjećanja iz ranijih godina kada se unatoč Velikom petku čovjek ipak radovao jer je znao da dolazi Velika nedjelja i nova pobjeda, a danas su se ta sjećanja izmiješala s brigama i nedaćama sadašnjosti. Kao da su se životni događaji nanizali bez ikakvoga reda i sa sobom donijeli neke nove redove servirajući čovjeku nemiran život. I ide tako taj čovjek pun briga i nemira, neizvjesnosti i rastrganosti, ide prema Uskrsu i čini se da je toliko jadan i istrošen da samo što Isusu na križu nije rekao: Isuse, de se pomakni da se i ja razapnem s tobom. Iz te čudne perspektive čovjek se ne može opustiti znajući da je Krist sve njegove brige već pribio na križ. Ne može jer je zaslijepljen ovozemaljskim bunilom mučeći se pitanjima kako steći blago i imanje; kako imati više i bolje od onoga pored mene; kako ga osuditi, a ne radovati se s njim; kako, kako, kako…? Otkako se čovjek počeo igrati Boga i suditi ljudima, pojavila su se i ova pitanja bez odgovora, pojavila se mržnja, bijes, ljubomora, opsjednutost drugim, a zaboravilo se da Bog čovjeka nikada neće osuditi. I tu je ona ključna razlika između Boga i čovjeka.
Iz tame i sivila koje čovjek oko sebe vidi i kojima ga čekaju samo brige i teškoće čini se kako se na ovome svijetu ništa više ne može dovesti u red, kako se naporima ne vidi kraj, padamo dublje u beznađe, postajemo neprijatelji jedni drugima i dužnici prema samima sebi.
A kad bi ga pitali što živi tako i zašto ne stekne imanja, a on bi rekao pa nek’ se bogati ‘ko o tom sanja – govorio je Andrija Čordaš i opjevan u pjesmi Hrvatskih tamburaša. Imao je Andrija snove o sretnom životu kakvi su današnjem čovjeku nepojmljivi i nedokučivi jer je moderni čovjek sretan samo ako puno ima, ali nije sretan tko puno ima, sretan je onaj tko malo treba. Ne da se sreća zlatom kupiti. Sva blaga svijeta ništa ne vrijede, jadan je onaj kog’ vrag zavede, pa cijeli život samo dukate na hrpu sprema. Džaba mu svega kad u duši mira nema. E, da. Dođosmo i do mira i do pitanja gdje je mir u ovome čudnom nemiru oko nas u kojemu su pomjerene granice moći, ljudi su podijeljeni po bogatstvu i imanju, a život i mirni ljudski odnosi u njemu su se negdje usput izgubili…
Bio je Andra na svoju ruku, po selu pričali mimo svijeta – ljudi k’o ljudi, ljudima uvijek nešto smeta. A samo je živio kako je htio i s ono malo sretan bio, na račun tuge, na račun sreće šale zbij’o. život je cesta pa biraj gdje ćeš, al’ zalud grabiš i zalud stječeš kad tamo gore ništa od toga ponijet nećeš.
Najveće teškoće su postavljene na početku i čini se kao da je sve postavljeno da čovjeka uplaši i obeshrabri. No sjeti se, čovječe, da je to Veliki petak i da dolazi Velika nedjelja. Sretan Ti Uskrs!
