Zasigurno smo više puta mogli čuti izjavu kako jastuk i papir trpe najdublje boli i patnje, ali i najveće radosti. Duša će sigurno to potvrditi iz vlastitoga iskustva. Osobno sam nekako uvijek bila sklonija papiru na kojem bi „istresla” svoju dušu, a onda je mirnu položila na jastuk osjećajući njezin smiraj do ujutro, do nove bitke – do novoga smiraja. Stoga mi nemojte zamjeriti što ću i ovoga puta papir ispisati riječima koje probijaju iz dubine moga bića. Zaključit ćete i sami da je to jedno razdoblje u mome životu koje, ruku na srce, i nije baš jednostavno. Zapravo, bilo bi jednostavno onda kada mi ljudi ne bismo bili komplicirani. I ne, ne želim vam se ovdje sada žaliti jer ste se i vi sigurno našli u takvoj situaciji nemali broj puta. Želim samo s vama razmišljati o ljudskoj ranjivosti, o težini riječi upućenih drugima ili o drugima, o situacijama gdje trebaš birati i izabrati pravu stvar. Teško, zar ne?
Čini mi se kako smo sve više skloniji praviti žrtvu od sebe, svoga života, pravdati se drugima za nešto što smo učinili, uvjeravati drugoga da smo u pravu i da je ispravno baš to što smo mi učinili. Sposobni smo za sve i svašta, ali smo izgleda izgubili sposobnost da se ispričamo bilo kome i za bilo što. A ovo zadnje je itekako oslobađajuće. Čovjek, ranjiv i krhak, sklon je i grijehu i pogrešci. Sklon je ogovaranju i klevetanju i sasvim je normalno za očekivati da će pokleknuti, da će pasti, a hoće li ustati ili će pasti još niže ovisi samo o njemu samome. A ljudi nažalost „jedva čekaju da napišeš krivo slovo, napraviš krivi korak, kažeš krivu riječ, pa da imaju dobar razlog da ti saspu sve ono što je dugo tinjalo u njima. Svoje pravo lice razotkrivaju u trenutku tvoje greške, ranjivosti ili slabosti. Ne zavaravaj se. Nije takvima bitno da budeš savršen, točan i besprijekoran, jer nitko to nije niti će ikada biti. Samo tebe žele učiniti malenim, pogrešnim i nebitnim kako bi u svojim očima izgledali veći”, napisala je Stela Kolar, a netko tomu dodao: „Sve što bi trebalo je jednostavna isprika poput: Hej, znam da sam zeznuo, hajdemo to popraviti i krenuti dalje. No, ljudi su djetinjasti i radije bi čitav život ne razgovarali s nekime nego priznali da su ga povrijedili.”
S razlogom sam maloprije spomenula kako je isprika i priznanje greške oslobađajuće jer držim da je sasvim ljudski, kršćanski i korektno ispričati se za nanesenu uvredu. Zapravo je nužno za tvoj dalji život, djelovanje i postojanje. Nedavno sam na društvenim mrežama pročitala rečenicu kako svoj odnos prema drugima možemo popraviti razmišljajući unatrag, ali život moramo živjeti unaprijed. A kako ćemo ga živjeti unaprijed ako neprestano nosimo teret koji nas vuče unatrag? A tako malo je pak potrebno da ga „otkačimo” od sebe, uzmemo novi zalet i krenemo u nove pobjede. Prijatelju, priznaj pogrešku koju si učinio, ispričaj se onome prema kome si je učinio i onome koga si uvrijedio. Više od toga ne možeš učiniti, a da je u tvojoj moći. Jednako tako, i ti sam možeš i bit ćeš povrijeđen. Možda nećeš doživjeti isto, ali nemoj da te to brine jer uistinu vremenu se nikada i ništa nije dalo skriti. Ti možeš samo početi živjeti život unaprijed jer ispred tebe su nove staze i nove boje koje će te jednoga dana dovesti upravo do one točke na kojoj će se svaka laž i svaka istina savršeno iskristalizirati, ali tada tebi to više neće biti važno jer si se uspio izdići iznad svega, pobijediti sebe i ispisati novu stranicu svoga života bez želje za osvetom. Uviđaš tada da život vremenom svima vrati po zaslugama jer na tebi nije nikada niti bilo da se nekome svetiš i uzvraćaš zlo za zlo. Dužan si samo uvijek i svugdje dijeliti dobro jer je to dobro slika samoga Boga kojega, nažalost, danas sve više ostavljamo po strani. Tako nam nije strano čuti nekoga kako psuje Božje, Isusovo, Gospino ime… Zašto? Čemu?
Možeš se pitati, ali nije na tebi da tu osobu osuđuješ niti da joj govoriš kako takvo nešto ne treba činiti. Ne trebaš dizati glas i objašnjavati zašto to nije dobro jer Bogu, kako kaže vlč. Boris Jozić, ne treba spasitelj, a posebno ne ti. On može sam sebe spasiti. Nadalje vlč. Jozić objašnjava kako takvoj osobi možeš eventualno objasniti zašto je tebi Bog važan i što čini u tvom životu. U konačnici, takvu osobu možeš potiho u sebi Bogu predati i u svome srcu blagoslivljati.
Dotaknula sam se spominjanja Božjega imena uzalud jer se i sama nalazim u sredini u kojoj svakodnevno slušam strašne bogopsovke i vremenom, kada se to pretvori u rutinu, čovjek zapravo i shvati zašto je često nezadovoljan, zašto je iscrpljen, neraspoložen, klonuo i zašto cjelovita okolina, koja se udaljila od iskonskih vrijednosti, loše utječe na njega pa i sam čovjek postane sklon tračanju, psovanju i širenju negativne energije oko sebe.
Niti sam ja savršena, niti si ti savršen, dragi čitatelju, ali živjeti nam je zajedno pod ovim nebeskim krovom, pozvani smo na ljubav i praštanje, a sasvim je ispravno ponekada ne samo nekom nešto oprostiti, nego se od nekoga i oprostiti. I to je za veće dobro.
Jednom mudrom čovjeku je rečeno da taj i taj može letjeti na što je on odgovorio kako to nije čudo jer muhe i komarci također lete. Pitali su ga što kaže za onoga koji može hodati po vodi na što je objasnio kako ni to nije čudno jer i drvena daska pluta po vodi. Kada su ga upitali što za njega znači čudo, odgovorio je: „Čudo je da živiš među ljudima i strpljivo podnosiš njihove uvrede ne gubeći moralna načela – da ne lažeš, da ne kradeš, da ne varaš, da ne ogovaraš, da ne iznevjeriš njihovo povjerenje i njihovo oslanjanje na tebe, da se ispričaš, da ne klevećeš, da zatražiš oprost, da oprostiš i da ne lomiš ljudska srca. Biti čovjek pravo je čudo.”
I možemo se sada čuditi zašto je takvo čudo danas skoro pa i nemoguće, ali za neke stvari, kao što je procjena ljudskog srca, ipak su potrebne godine. U međuvremenu ti i ja idemo dalje. Kao i život. Najvažnije je da imamo čistu savjest. Jer, biti uklopljen u većinu, a u mnogome se razlikovati od nje, odlika je rijetkih, nadarenih duša koje hrabro i polako kroče stazom svoga života. Staza im je posuta posebno oštrim trnjem nakon čijeg uboda bivaju snažniji i punokrvniji. Vjerujem kako su takvi ljudi već po svome rođenju i vremenski bili određeni na borbenost i srčanost.
Uspjeh takvih duša će nebrojeno puta biti osuđen, ismijan i podcijenjen jer naše društvo ne poznaje drugačiji pristup doli onoga natjecateljskoga pri kojem je podmetnuta noga neizbježan faktor i kreator novoga skandala o kojem će bliža i dalja sredina naveliko pričati i nadograđivati na već postojeći još neki svoj zamišljeni scenarij. Takvim nije ni na kraj pameti da će u nekome prouzrokovati patnju i potjerati suzu koja dolazi direktno iz srca, a još manje im je na umu kako će ta suza na kraju zaboljeti njih same. I zapjevaše tada Gazde u svojoj pjesmi – Zaplakat ćeš kad se sjetiš što je bilo. Slomit će te svaka suza, moje milo…”
Dijelim s vama još jednu objavu na društvenim mrežama: „Potrebno je zaustaviti se. Ako nećeš sama, situacije će te zaustaviti. Sjene onoga od čega tako grčevito bježiš, dok ti one crpe snagu i čine te umornom, će te stići kad staneš. Pogledaj ih u oči, samo da vidiš koliko je uzaludno tvoje bježanje. I kako ono može prestati uz šalicu kave, iskren razgovor s nekim tko će ti istresti istinu u oči s ljubavlju i pomoći ti da vidiš da si ti stvarnija i veća od sjena. Da nisi sama u tome. I da uz tišinu i malo pisanja (materijaliziranja onoga što je u tebi) možeš smjestiti te sjene gdje im je mjesto. I prestati bježati.” Dodat ću kako nije na nama da osuđujemo postupke drugih ljudi. Na nama je tek da ih razumijemo. Da im oprostimo. Inače je nepraštanje dio tebe koji će te vući unatrag. Pa na kraju svega, ako ti više odgovara samoća i tišina, onda tu pronađi sebe jer ljudi koji više vole biti sami imaju neke prokleto dobre razloge za to – poručio je svojedobno Charles Bukowski.
