Austrijski pisac i svjetski putnik Arnold Hollriegel napisao je mnoge aforizme i feljtone o našemu „rukovanju” s prirodom. On opisuje samu bit prirode objašnjavajući kako nam je u njoj darovano istinsko i pravo prijateljstvo. A je li nam potrebno uputstvo za korištenje prirode?
Jer ako je ljubav prema prirodi velika i ako je prijateljstvo istinsko, onda valja znati kako se u prijateljstvu ponašati. Priroda je jedan od onih prijatelja koji uvijek šuti, a mnogo kaže. Tako ti nekoliko minuta u predvečerje na klupi pored jezera s pogledom u daljinu, blagi šum valova ili zvjezdani nebeski svod nekako progovara da je vjerojatno mir sve što tvome životu nedostaje. Mir u glavi i mir u srcu. Blaga mjesečeva svjetlost te sigurno vrati neko vrijeme unazad pa te podsjeti na neprospavane noći, na događaje zbog kojih si spreman bio poći na drugi kraj planete, a koji zapravo sada i iz ove perspektive i nisu bili toliko važni.
Lagani povjetarac u samo jednom naletu objasni ti kako je baš sve prolazno i da upravo takva prolaznost ima moć pokazati ti koji ljudi su bili vrijedni i koji i dalje zaslužuju posvetu tvoga vremena njima. Nažalost, još jasnije ti objasni od kojih ljudi se treba maknuti, nipošto ne umanjujući njihovu vrijednost, jer svaki čovjek i dalje ostaje vrijedan, samo su poneki prokockali nebrojene prilike.
Mali most koji povezuje jednu stranu obale s drugom tvrdi kako i dalje treba spajati. Treba se vezati uz iskrene, poštene, moralne i normalne osobe dok i sam ti moraš biti takav jer tek onda nećeš morati vaditi „nož iz leđa”. A onda se i ograda na mostu pridruži pa koju prozbori o vremenu i prilikama u koje bi trebao ugraditi pregršt ljubavi prema svome životu, ne trčati tamo gdje je gomila, nego skrenuti onim jedinim ispravnim, svojim putem na kojemu ti putokazi života pokazuju prečesto puta maglovit i nejasan smjer, ali si siguran da si na pravom putu – svom putu. I drži se njega kao za ogradu svoga života. To nije onaj put koji će te odvesti do vrha i na kojem ćeš biti „in”… Ali, čovječe, ti si već na vrhu! Ti si na vrhu jer te više nije briga što netko misli o tebi. Nije te briga je li tvoj život odgovara drugima, ali ćeš si postaviti pitanje zar je ikada i trebalo tako biti? K tomu ti još više postane svejedno hoće li te netko kritizirati zbog tvojih postupaka.
A kad pogledaš mali cvijet pored tvoje klupe koji se sada sklopio, ali ujutro će opet zablistati, shvatiš da je tvoj mir svet, ušuškaš se u svoju nutrinu i pogledom duše prepoznaš da si sazrio – poput tog cvijeta pored tvoje klupe. I tako dok konačno živiš i raduješ se životu u svome miru dočekaš zoru i novo svanuće, na ramenu osjetiš dodir ljubavi rukom voljene osobe koja te podsjeti da je tu i da je zdrav. Potvrdi ti da njemu više ništa ne trebaš dokazivati, da te poznaje i da je dio tvoga mira. Tvoji najbliži su blizu i zdravi su. I hvala Ti na novome danu i još jednom mirnom početku, za ljepotu prirode, za čovjeka, za ljubav kojima si ih protkao – Ljubav kojom jedino možemo rukovati našim životom… Jer um zna da postoji Netko tko će ti pomoći, a rad na sebi je jedino na što se pritom možeš osloniti. Sretno!
