Mnogo je tema koje današnje doba stavlja pred nas i o kojima bi se uistinu moglo mnogo i dugo razgovarati jer je svaka od njih prožeta kroz pore našega postojanja i našega svakodnevnoga življenja. Jedna od njih definitivno je tema roditeljstva, osobito danas kada su roditelji i cjelokupna obitelj na meti različitih udara, kritika, ali i samoga smisla i postojanja obitelji. Do unazad godinu i više vjerojatno bih na ovu temu pisala iz jednoga sasvim drukčijeg kuta i mislim da bi to bilo tek puko analiziranje kako bi trebalo izgledati pravo roditeljstvo. Međutim danas, kada sam se i sama našla u toj ulozi, svjesna sam kako je itekako teško teoriju i praksu kombinirati u savršenu roditeljsku ulogu i maestralno odigrati tu ulogu.
Nerijetko se nađem u razgovoru u kojemu pretežno svaki roditelj pokušava predstaviti svoju formulu uspješnog, sretnog i kvalitetnog odgoja. Neki se pozivaju na odgoj kakav je bio prije, drugi su fokusirani na suvremeni način odgajanja, treći opet kombiniraju i jedan i drugi, a poneki se pak izgube u cjelokupnom zadatku koji stoji pred njima. Ono što je jasno kao dan jest činjenica da je odgoj nekada i sada jednostavno neusporediv.
U čast roditeljima i njihovoj posvećenosti djeci Generalna skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 2012. godine 1. lipanj kao Dan roditeljstva. U Rezoluciji se navodi primarna uloga obitelji kada je riječ o odgvoronosti za njegu i zaštitu djece, te kako djeca trebaju rasti u obiteljskom okruženju, atmosferi sreće, ljubavi i razumijevanja s ciljem potpunog i sveobuhvatnog razvoja ličnosti.
S druge strane, Rezolucija navodi i poštivanje roditelja kao takvih, te zahvalnost na njihovoj posvećenosti i žrtvi za dobro svoje djece. Jednako tako se navodi i zahvalnost roditeljima svojoj djeci koja su im dodijelila tu titulu. Kako god i koliko god bilo dinamično, valovito, olujno i teško, roditeljstvo je daleko više, ljepše, sunčanije, radosnije, ispunjenije i blagoslovljenije.
Nekada i sada
Naša nas djeca često vrate i u vlastito djetinjstvo i odrastanje. Iako su i naši roditelji tada imali različite metoda odgoja, složit ćemo se da nisu ni slične ovim današnjim. I ako se pitamo je li danas bolje nego prije, mislim da za odgovor treba još pričekati da jedna cijela generacija odraste.
Premda treba čekati to vrijeme, u nama će se sigurno pojaviti strah i bezbroj pitanja. I to je sasvim normalno jer kada pogledamo našu generaciju i uvidimo da smo većinom izrasli u dobre i zrele ljude koji su i sami zasnovali svoju obitelj shvatimo kako su naši roditelji dobar posao napravili, a nama tek valja obaviti taj posao u doba kada su sve vrijednosti pomiješane u svijetu u kojemu su prioriteti odavno zamijenili mjesta. Ruku na srce, prošlost je također imala svojih nedostataka i mana kada je riječ o polju roditeljskoga odgoja, ali i danas u moru mogućnosti koje nam svijet nudi, u moru pomagala, različitih metoda, uputa, poticaja, savjeta, čini mi se da smo pomalo počeli zaboravljati na onaj unutarnji roditeljski osjećaj i instinkt koji je najvažniji i za dijete najbolji, usudila bih se čak reći i presudni. Danas su naša očekivanja prevelika dok nas život istovremeno pritišće pa onda u silnoj želji da negdje ne pogriješimo dodijelimo djeci slobodu koja često ne donese dobre plodove pa se opravdano pitamo tko je ovdje roditelj, a tko je dijete?! Prilagođava li se roditelj djetetu ili dijete roditelju?
Nije mi prvotna zamisao bila raditi usporedbu nekada i sada, ali razlika je prevelika. I svako doba ima svoje prednosti i nedostatke. Čini mi se kako su prije naši roditelji uspjeli jasno postaviti granice, a mi danas samo živimo u bezbroj pokušaja da to isto napravimo. Ranije su se roditelji poštivali što ne znači da se danas ne poštuju, ali je to puno manje uočljivo. Sonja Švajhler u svome članku Koja je moja uloga u životu moje djece? objavljenom na portalu supermame.hrpiše: „Smatram kako su emocije najveća mana ondašnjega odgoja. Emocije koje su se skrivale, o njima se nije razgovaralo, emocije su bile tretirane kao slabost i nelagoda. Djecu se brigama roditelja nije optrećivalo. Za nas su roditelji bili savršeni i nepogrešivi. NEPOGREŠIVI!!! Ne moramo se svi osjećati dobro, tuga, ljutnja, strah su noramlne emocije i sastavni dio života. Imam dojam kako je naša generacija bila u potpunosti lišena svih tih emocija. Činjenica je da i danas ne uvažavamo tuđe emocije, odnosno, banaliziramo ih i stavljamo po strani jer nisu esencijalne za opstanak. S druge smo strane postavili kriterij savršenosti i nepogrešivosti kao jedan od ciljeva roditeljstva, a tome dorasti je NEMOGUĆE.“ S ovim razmišljanjem se želim složiti poslovicom koju je izrekao Gary Smalley: „Poticajne riječi od mame i tate su kao prekidači za svjetlo. Dati djetetu poticaj u pravom trenutku života je kao upaliti svjetlo u sobi prepunoj mogućnosti.“
Volim te
Istina, nismo imali priliku često pa možda čak i nikako nismo od naših roditelja čuli riječi volim te, ali to ne isklujučuje istinu da smo ih itekako osjetili. Znali smo da nas vole jer su se svim svojim snagama borili za nas. I izborili se. Dok su nas odgajali zasigurno su im se u glavi odvijale i slike njihova djetinjstva koje za većinu nije bilo nimalo jednostavno niti lako. Mnogi od njih su bili obilježeni posljedicama rata. Osjetili su što znači i glad i neimaština, pa su se poučeni iskustvom i rukama i nogama borili da mi to isto ne osjetimo. Toliko puta su sebi uskratili nešto da bi to nešto pružili meni i tebi. Toliko puta su grcali u nama nevidljivim suzama koje su vješto prikrivali iza osmijeha upućenoga nama. Ako to nije ljubav i sinonim za volim te onda ni sama ne znam što roditeljska ljubav jest.
Danas kada imamo sve, mi zapravo nemamo ništa. Moderne metode odgoja su učinile svoje i postavile visoka očekivanja od roditelja. Kriteriji su itekako visoki, pa onda roditelj mora praviti ravnotežu na svim poljima života. Čini se kako je današnji roditelj pozvan ispraviti sve mane prošlosti. Tako onda mora sudjelovati u zdravim navikama svoga djeteta, mora pratiti svaki njegov trening, zadaću, natjecanje, što jede, koliko jede, koliko puta dnevno spava, kada je pravo vrijeme da dijete ide na noćni počinak, kako će uskladiti posao i brigu za djetetom. Jesam li previše loš roditelj ako sam odlučio da ću zadržati svoj posao ili ako ću večeras otići u kino s društvom tek tako da malo dušu svoju odmorim? Ako sam na poslu gdje svi znaju da sam majka, odmah krenu pretpostavke kako ću često biti na bolovanju, kako će mi misli biti rastjerane na stotinu strana, kako neću znati dovoljno dobro napraviti balans u životu. Pa onda čupaš iz sebe zadnje atome snage da budeš na pravom putu uz svoju djecu. I tek što si i pomislila da se malo odmoriš, ošamare te riječima pa samo su jednom tako maleni, samo jednom si im toliko potrebna, kasnije te neće trebati, bit će veliki… i tako dalje. I tako bliže. Pa onda otvoriš malo Instagram, a tamo sve prepuno savšrenih mama koje sve uspijevaju. Pa ženo kako uspijevaš da ti sve bude savršeno pored toliko djece. Ma svaka ti čast kad ti posao dozvoljava da sve uskladiš i da ti kuća bude besprijekorno čista…
Ljudi, šta vam je? Lažete li sebe ili javnost? Kome pokušavate nešto dokazati? Što to nedostaje vašim životima pa imate potrebu javno oglasiti da vam je taj isti savršen? Pa sve i da jest tako, koga briga? Nije li upravo prepoznat Sindrom savršene mame? Postoje jednostavno osobe čiji su životi toliko prazni i koji toliko čeznu za nekim savršenstvom da je to toliko providno i očigledno, a njihovi story sadržaji toliko dosadni, prazni do te mjere da postanu smiješni. A s druge strane, tu su i oni profili majki koje za mene uistinu jesu žene, majke, kraljice, a to su one koje će pokazati koliko vole i cijene živote koje su rodile, koje će dati sve za svoju djecu i sudjelovati u svim njihovim aktivnostima, ali će iskreno priznati koliko je to i iscrpljujuće i teško. I ne, nije im kuća savršeno čista, nisu uvijek dobro raspoložene i ponekad će jedva skupiti snage za sve što dan stavlja ispred njih. Ali znale su poredati prioritete u svome životu, pa kad se već i bave javnim platformama, iskreno će priznati da im život nije savršen. Priznat će da je balans teško, ali ne i nemoguće napraviti. To su one majke koje svojim objavama neće zadavati grč drugim majkama i nabijati im kompleks manje vrijednosti. To su one majke koje će drugim majkama biti vjetar u leđa i dati im do znanja da je život lijep s djecom i da su vrijedne majke čak i onda ako ne mogu svoje dijete dojiti, ako su odlučile da će zadržati svoj posao, ako su odlučile da će živjeti vođene vlastitim kriterijima, a ne onima koji se podrazumijevaju. To su one majke koje će s vremena na vrijeme pogriješiti, ali će priznati vlastitu pogrešku, priznati svoje nesavršenstvo i zagrliti život s njegovim cjelokpunim sadržajem. To su one majke koje neće oklijevati i priznati koliko život ponekada bude težak i koliki izazov je roditeljstvo stavilo pred njih. Vrlo često to ne moraju ni reći, ali po njihovu sadržaju se prepozna njihova iskrenost i u tome autentičnost.
I kao da im nije dosta njihove muke koju su odlučile podijeliti s nekim, na to sve nerijetko još dobiju i kritike kako ima onih kojima je mnogo gore u životu ili pa zašto si ih rađala ako će ti biti teret.. tko ti je kriv.. budi sretna što ih imaš jer neki bi sve dali da budu na tvome mjestu.. Ljudi ove nepotrebne i ničim utemeljene konstatacije su ono što iscrpljuje. Ljudi, to nije kukaknje. To nije nikakvo nezadovoljstvo. To je samo trenutak u kojemu shvatiš da život nije savršen i da nisi pozvana biti savršena mama. To je onaj trenutak kad priznaš i sebi i drugima da je teško, ali da je vrijedno. I zato je ta žena sretna jer ih je rodila ne da joj budu teret, nego da joj pokažu kako se za sve vrijedno u životu teško, ali lijepo boriti. Sretna je ta žena što ima svoju djecu i svakome tko želi da se kao roditelj ostvari, ona to pet puta više želi. Potrebni su nam zreli i sabrani roditelji koji će poslušati, a ne osuđvati. Imajte to na umu kada sljedeći put za nekoga poželite reći kako je mlad i neiskusan roditelj, kako nema dobru odgojnu metodu, kako djetetu kupuje sve da bi ga ga usrećio, a ne provodi vrijeme s njim, kako se dokazuje drugima, a pojma nema… prije toga detaljno razmislite zašto imate potrebu takvo nešto reći za nekog roditelja i je li upravo to ono što vašem roditeljstvu nedostaje? Jer roditelja o kojemu negativno pričate će vjerojatno zaboljeti vaše riječi. Ali proći će ga. A vas će stići!
Zaključujem mislima kako je moderno roditeljstvo istinski težak zalogaj jer svaki roditelj želi svoje dijete pripremiti za budućnost gdje se onda i javlja glavni problem, ali ne u djeci, nego u roditeljima. Vremena se munjevito brzo mijenju pa tako nijedan roditelj ne može znati kako će svijet izgledati kada njegovo dijete odraste i stoga je teško pripremiti ih na sve moguće scenarije. Roditeljstvo je vrlo odgovoran, zahtjevan, lijep i vrijedan posao i zato ako ne radimo sve što je moguće, ne znači da ne radimo ništa. Ako ne ispunjavamo očekivanja okoline, to ne znači da ne odgajamo svoju djecu. Dajte sebi za pravo da budete jasni i autentični u svom stavu, da vas vodi ljubav jer ona je iznad svega. Dragi roditelju, svaka ti čast na velikom djelu i hvala ti što novi život rađaš!
