Kada se čovjek nađe pred važnim životnim odlukama, nerijetko je sklon analizama,
razmišljanjima, oklijevanju i prosuđivanju odluke koju zna da treba donijeti, ali nekako se uvijek
pojavi to neizbježno „ali” kojemu se treba moći, znati i htjeti oduprijeti. Dio je to životnih
raskrižja na kojima ponekad treba dati prednost tišini, razmišljanju… treba čovjek sebi dati
priliku donijeti pravu odluku i izabrati pravi put pa čak ako to znači napraviti zaokret i vratiti se
nazad. Tek toliko da bi uzeo novi zalet.
Jer čovjekov je život rijeka koja teče i on se zaustaviti ne može baš kao što se ni vjetar vezati ne
može. Ali čovjek može prionuti uz svoju rijeku života, slušati tihe valove i njezin žubor ili se pak
prepustiti vjetru i odletjeti svojim mislima na široka prostranstva gdje je Božja ljubav jedina
sigurna luka mira i utjehe.
Tako je i danas kada svijetom vlada pandemija koronavirusa. Svijet se munjevitom brzinom
promijenio, mi smo se promijenili i još uvijek se neprestano mijenjamo. Čini se kao da se već
više od godinu dana bojimo smrti, a zapravo se bojimo živjeti. A bojimo se jer nam danas više no
ikada nedostaje vjere u Boga i pouzdanja u njegovo vodstvo i prepuštanja rijeci njegove milosti.
Naizgled se čini da smo sretni… barem to tako govore naše fotografije na društvenim mrežama, a
u biti nam sve više otkrivaju kako je ovo vrijeme u kojemu živi najtužnija generacija s
najsretnijima slikama na instagramu.
Pa ipak… jedno je sigurno. Bog je utočište, on je vječan i neprolazan i jedini koji će nam pomoći
da se izbavimo iz ralja nesretnih životnih priča protkanih naizgled sretnim instagram statusima.
Samo je jedno potrebno – naše potpuno predanje i želja da surađujemo s Bogom. Tek toliko je
Bogu dovoljno, a nama ljudima potrebno za sreću, mir, radost, blagostanje… samo tako se više
nećemo bojati živjeti, nego ćemo svoj život istinski zagrliti i vođeni Božjom rukom plivati
rijekama života i letjeti vjetrom u sili i snazi Duha Svetoga. Prepustimo se stoga svemu onome
dobrome što je Bog za nas pripremio. Ne bojmo se promjena. Samo se volimo. Jer… malo nam za
sreću treba.
Nikolina Marčić
