Biti dobar i sretan je želja svake duše koja hoda ovim svijetom i obitava pod ovom nebeskom kapom koja nam je svima štit i spas u svaki čas. Vjerujem kako se tako može živjeti – sretno širiti dobro. Pa ipak se dogodi da u početku promakne sitnica da si izabrao biti dobar umjesto biti sretan. I nije ti to teško sve dok vremenom ne počneš primjećivati koliko si zapravo nesretan pa se počneš pitati kome si ustvari dobar ako nisi sebi?!
I nije neka novost čuti kako je osoba koja je odlučila voljeti sebe, sebična i loša u očima mnogih koji, po svemu sudeći, nikada nisu uspjeli zavoljeti sebe. A voljeti sebe uopće nije sebično. Štoviše, voljeti sebe nužno je kako bi mogao voljeti tebe. Netko mudro zapisa sljedeće: „Postoje dani u ovom životu koje ćeš pamtiti do kraja vremena i dani koje ćeš zaboraviti kao da se nikada ni desili nisu. Postoje iste takve oči i iste takve ruke. Postoje čekanja koja nikada ne prestaju i trajanja koja ne prolaze. Postoje kose koje mirišu i kada su daleko i postoje koraci koji ti prilaze čak i kada od tebe idu. Postoje ljudi koji su zapisani da ti se dogode i ljudi koji ti se događaju cijeloga života, a nikada ti se dogodili nisu. Postoje mjesta kojima te svi putevi vode i mjesta od kojih nikada ne odlaziš. U svemu što dodirneš postoji početak i postoji kraj. A ništa od toga nije u našim rukama, osim nas samih.“
Svatko će za sebe znati koje su to ruke koje nikada nećeš pustiti, kose koje će vječno mirisati, ljubav koja nikada prestati neće, mjesta koja su samo tvoja… Čini mi se kako bi jedna takva analiza našim životima mnogo donijela i posvijestila ti koliko si zapravo sada i ovdje sretan i koliko je samo dobra razliveno u tvoj život i tvoje postojanje. Sve ono što si uporno forsirao je vjerojatno i donijelo ploda u tvoje biće i tvoje življenje, ali vjerujem da si osjetio i kako si mnoge stvari „izgubio“, a bio si 100 % siguran da je baš to ostvarenje tvoga sna i tvoga bića. Ali pokazalo se suprotno i poručilo da ništa, ali baš ništa ne forsiraš. Umjesto toga ti se pomoli. Pomoli i pusti u Božje ruke. Ne forsiraj i ne pokušavaj na silu otvoriti vrata koja nisu tvoj ulaz jer Bog ti ih je možda zatvorio, ali ti je prozor otvorio kako bi se na drugi način izborio i vjerom planinu osvojio. Nije li to dobro? Nisi li ti sretan? I nije li moguće istovremeno biti i dobar i sretan?
Sveta Terezija Avilska je lijepo objasnila: „Jer ako se ustraje, Bog nikome ne zakazuje. Malo-pomalo on osposobljuje duh da se iznese ova pobjeda… Ako se onaj tko započne trudi da uz pomoć Božju stigne do vrhunca savršenosti, vjerujem da nikada ne ide sam u nebo. Uvijek vodi sa sobom mnogo ljudi. Kao dobrom vojskovođi Bog mu daje tko će biti u njegovoj pratnji.“ A na tom putu: „Ono što tražiš i za čime najviše čezneš nećeš naći ovim tvojim putem, niti visokim motrenjem, nego u dubokoj poniznosti i u srdačnoj pokornosti“, savjetuje sv. Ivan od Križa. Na kraju: „Što oko nas postaje sve tamnije, to moramo sve više otvarati srce svjetlu odozgor“, govorila je i činila sv. Edith Stein. I završit ću ove redove riječima sv. Elizabete od Trosjtva: „Čini mi se da će u Nebu moje poslanje biti privlačiti duše pomažući im da izađu iz sebe da bi prionule uz Boga po sasvim jednostavnom pokretu i punom ljubavi, te da se čuvaju u toj velikoj tišini iznutra koja dopušta Bogu da se utisne u njih, da ih preobrazi u sebe.“ Tako je čovjek i dobar i sretan. Tako čovjek sretno širi dobro, raduje se buđenju novoga dana i tišinu jutra doživljava kao glazbu novoga svitanja. Tako čovjek voli sebe, jer voli Boga u sebi. Jer voli svako Božje biće.
