Za života svoga čovjek ima snove koje teži ostvariti i ponekada u tome sanjarenju treba mu vremena da se snađe i „otrijezni” budući da se nerijetko koleba između sna i stvarnosti jer su nekako svi njegovi snovi imali poveznicu s njegovim dosadašnjim životom kojega je trebalo dopuniti, oživjeti, promijeniti, usmjeriti… A onda se iznenada nađe pred slikom u kojoj svoj život vidi u nekom čudnom vremenu i prostoru, u dalekoj zemlji, s novim ljudima i novim brigama i zadacima koji sada pišu njegovu sadašnjost.
Iz te perspektive osjeća čovjek kako treba poduzeti napore da prihvati novo u svome životu, shvati zašto je došao tu gdje sada jest pa neprestano odmjerava sve korake u novom društvu i novim prilikama pokušavajući sklopiti važne dijelove svoga života i shvatiti prekretnice toga istoga života. Izgubljen u tim lutanjima, u noći kada utihnu svi šumovi i kada se čuje tek bilo vlastitoga srca pogleda taj čovjek svoj život unazad i prikupi sve svoje poduhvate, uspjehe, padove, klonuća, borbe, hrabrosti, sreću, lomove, zla, žrtve… U tami i tišini nakon kojih ga nesumnjivo opet očekuju brige i teškoće, na trenutak se čini kao da se ništa ne može riješiti. Kao da spokoja nema ni na vidiku, a pred čovjekom su novi horizonti prepuni neizvjesnosti i kao da se nijednom naporu ne nazire kraj. Pa onda krene čovjek napuštati stare zadatke prekrivajući ih novima i očekujući kroz njih novu snagu i više hrabrosti za uspjeh. Ni svjestan nije da krade sebi dane i postaje sve veći dužnik upravo prema sebi samome.
I kako dani odmiču tako mu misli sve više zaokupljuju novi događaji, trenutne i stvarne brige dok on mjeri granice svojih moći, ljude, život, svijet i sve ono što se u njemu nalazi i predstavlja mu trenutno neprelaznu planinu koju mu ipak valja prijeći. I baš su najveće poteškoće postavljene upravo na novom početku i kao da nastoje čovjeka uplašiti i vratiti s puta kojim je pošao.
A onda?! Onda taj čovjek ipak shvati da ne mora stići sve. Ne mora biti najbolji radnik, djevojka, dečko, supruga, muž, dijete… jer kada ti tijelo zatraži pauzu bit će malo onih koji će se sjećati da si pokušao biti sve to u jednom. Samo budi ono što jesi, brini se za sebe, svoj um i svoje tijelo. I voli sebe! Sve za čim grčevito letiš kroz svoj život jednoga dana će te možda napustiti, ali tvoja emocionalnost neće dobiti drugu priliku.
Okrene li se čovjek pak sebi, onda će mu ta usmjerenost dati snage da podnese velike i male teškoće svoga novoga života, na odustajanje neće ni pomišljati, nego se spremati za borbu. Tek tada se u čovjeku otvaraju novi vidici. A za njih mu vrijedi i živjeti i umrijeti!
Nikolina Marčić
