Naš život je naš svijet za koji nisu odgovorni ljudi na vlasti niti ljudi kojima smo okruženi. Globalno i sigurno, za naš život smo odgovorni isključivo mi sami. Neizbježno je da kao djeca vjerojatno to nećemo odmah shvatiti niti prepoznati jer ćemo biti okrenuti prema našim roditeljima koji će svoja nastojanja usmjeriti u onom pravcu koji će nas pripremiti i u konačnici dovesti do trenutka u kojemu ćemo prepoznati da je sada na nama graditi svijet.
Nećete mi, dragi čitatelji, vjerujem zamjeriti na tome što ću se ovoga puta prilično osobno „unijeti“ u ovu kolumnu i pisati vam točno onako kako mi diktira srce. Znate, prošloga mjeseca je bilo moje vjenčanje. Da, udala sam se za čovjeka svojih snova i „u toj ljubavi pronašla mir“. Zahvalna sam iz srca Bogu što nas je već davno spojio i što vremenska praznina između nas nije bila dovoljna da nam razdvoji srca, nego je bila snaga koja je spojila naše duše u jednu i dovela nas pred oltar Božji gdje smo Nebu obećali hodati zajedno sve dok nas smrt ne razdvoji.
Pretpostavljate već kako je taj 20. kolovoza bio preplavljen oceanom emocija, onih radosnih i iskrenih suza u zajedništvu s najsvetijim ljudima moga života – moga svijeta – prošloga, sadašnjega i budućega. Da, točno tako je bilo da je pomalo teško i sjetiti se svega jer te iste emocije sada sve snažnije naviru i pokreću ovu kišu iz očiju koja čisti dušu i jača duh. Zamislite tek koliko ih se skupilo u protrnulom glasu moje majke i moga oca dok su mi drhtavim rukama stavljali križ na čelo moleći Boga da me blagoslovi i pošalje u svijet preklinjući Ga da me u tom svijetu ljubav i toplina koju su mi pružili do sada, ne prestane pratiti. Zamislite samo koliko je snažan, najsnažniji bio Božanin zagrljaj kada je iz dubine srca zaplakala i svojoj kćeri izjavila ljubav kakvu samo majčino srce može čuvati. A tek očev zagrljaj. Koliko li je samo puta Stjepan udahnuo i suza skrivao dok ih na koncu nije sve iz sebe pustio i svoju kćer toliko snažno prigrlio da od tog stiska srce samo što nije puklo. A onda je uzeo svoju kćer pod ruku i kroz Dom Božji je poveo pred njezina izabranika i stavio njezinu ruku u njegovu stisnuvši ih obje dok je u sebi bezbroj puta ponovio: „Pavle, predajem ti svoj život, ono najvrjednije što imam.“ A znam da je pritom i sto puta izgovorio: „Ne dao ti Bog da joj dlaka s glave bude nedostajala!“
Naravno, ništa ne može bez moga security obezbjeđenja, dva klipna od brda odvaljena (ne čudite se, tako ja to njima od milja jer ipak su mi braća – rod najrođeniji!). E pored njih dvojice sam uistinu bila kao najzaštićeniji trezor svijeta. I tog 20. kolovoza ponavljali su hrabro: Subota je, samo široko, ruke gore visoko! Ma da, mislili su sestru će udati kao od šale, ali bome nakupilo se i njima kiše u očima, malo su se na trenutke gubili (čisto da obrišu suze i dođu do zraka pa onda poviču: Pajooo, jesi siguran da se želiš oženiti za ovu našu sestru?) Šalu na stranu i kažem Bogu još jednom koliko sam mu neizmjerno zahvalna što me je blagoslovio Antom i Petrom i dopustio mi da budem ponosna na svoju braću i što mi pri svakoj pomisli na njih srce obuzmu toplina i mir. Jedino eto Bože, nije baš bilo fer što je Anto obišao i vidio više svijeta od mene kojoj su putovanja najslabija točka…hm..)Ali ipak sve to visoko nadmaši bratska ljubav koja je tog dana bila na djelu i potvrdila mi da sam najsretnija sestra na svijetu. (Braćo moja, blago onima koje poželite svojim ženama zvati!)
Prijatelju mog života – Svetom – kojega je bolest spriječila da bude sa mnom na moj najveći dan, Bože daj svu radost i blagoslov koji život može pružiti jer si Ti meni to isto pružio preko njega u najosjetljivijem razdoblju kada sam udarala glavom kroz zid i tražila sebe u ovom već ionako izgubljenom svijetu. Sada znam da je on bio put kojim si mene izveo na moj put, pomogao mi da istinski zavolim sebe. Hvala Ti za strpljenje koje si dao njemu kao mome duhovniku jer, ruku na srce Bože, nisam ja baš tako jednostavna. Tvrdoglava sam, a možda i tvrdoglavija od mazge. Znao je to Sveti jako dobro kada sam unatoč svim razgovorima, ja i dalje išla glavom kroza zid. Ali pazite ovo – i on je išao sa mnom kroz taj zid. Sto puta je znao reći Nikolina, ne možeš tako!, a ja iz inata baš tako uradim i kažem Evo vidiš da mogu! (premda me je to ne mali broj puta poklopilo po nosu, a on bi onako sav ponosan izjavio Vidiš da je Sveti bio u pravu!) Bio mi je i ostao jedan jedini istinski prijatelj u kojemu sam upoznala Božju ljubav koja traje još i danas. Ja se ne predajem ni onda kada mi lađe potonu, nema te sile, nema oka što će me vidjeti na dnu. A svoje ruke dižem samo kada me pjesma pogodi… Riječi iz ove pjesme bi nekako najbolje opisale koliko je Sveti vidio muke sa mnom krenuvši od studentskih dana pa na ovamo…a od tada je prošlo već devet godina. Da, sve vam je jasno! Sveti, hvala Ti što postojiš!
A tebi, moj voljeni i jedini – tebi hvala na svemu. Prvo što si me naučio strpljenju jer čekajući te kroz godine uvjerila sam se da prava ljubav ne poznaje granice. Zbog tebe znam da ljubav na prvi pogled postoji jer nije slučajno što nas je Bog „slučajno“ spojio i naše duše u jednu ujedinio. Tebi, moj ljubljeni, tebi hvala što sam sve ove osobe koje sam spomenula i koje nisam spomenula (a koje znaju da ih neizmjerno volim) pronašla u tebi koji si meni sasvim dovoljno kvadrata u životu i koji si moje sve u svemu. Ali kada dođem kući, tu si ti – e tu će tvrđavu malo teže srušiti! To im je izvan dometa! Želja mi je da Bog blagoslovi i temelje naše tvrđave učvrsti i smete one koji su pokušali ili će tek pokušati razoriti je. Jer… što Bog spoji, čovjek neka ne razdvoji! A sada, Pavle, srce predajem ti i dušu svoju…Živim za tebe! Neka svaki moj dan, svaki tren života mog, bude za Tebe!
I tako me ponese ta ljubav na krilima vjere dalje u svijet goreći od neizmjerne sreće i nade da je ovaj život itekako lijep i življenja vrijedan. Moramo samo imati snage i zagrliti život, zagrliti svoje greške i iz njih dobru lekciju naučiti, uvrede oprostiti, za uvrede se ispričati i u svakom trenutku biti svoj, sebi dosljedan imajući na umu prolaznost ovozemaljskoga svijeta i gradeći neprestano svoj vlastiti svijet spremajući ga za konačni i vječni cilj – nebo! Sve drugo je prolazno, sve drugo je rješivo, sve drugo je manje bitno – ma nebitno!
