Što se više budeš trudio svoj život živjeti i svojim se putem kretati, to ćeš više prepreka imati i komplikacija susretati. Što više svoj život budeš živio, to ćeš težim svoj korak osjećati. Misli će ti se ispreplitati i odjednom ćeš se naći u njihovom vrtlogu. Što se manje sitnicama budeš radovao, to će ti teži koraci biti jer ti si se nekako nesvjesno ili pak svjesno usmjerio velikim stvarima, a zaboravio si da su velike stvari zapravo potekle iz sasvim običnih sitnica i malih koraka. Toliko smo zagledani u svoje ciljeve, što samo po sebi i nije loše, ali smo pritom zaboravili da ti ciljevi ponekada mogu biti loši ne samo po nas nego i po naše okruženje i ljude koje volimo. Na društvenim mrežama sam nedavno vidjela jedan poučni video o pokvarenom televizoru, odnosno o djevojčici koja je sve oko sebe ostavila bez teksta. Priča ide ovako:
Televizor se pokvario pa je bračni par odlučio pozvati tehničara koji će ga popraviti. Kada je tehničar došao i otvorio televiziju vidio je jedan sasvim neobičan prizor – u televizoru su se nalazili komadići kruha. Majci je odmah bilo jasno tko je to učinio pa je svoju četverogodišnju kćerku upitala zašto je mrvice kruha ugurala u televiziju. Kćerkica je potom majci objasnila kako je na TV-u vidjela priču o gladnoj afričkoj djeci i kruh je toliko sitno izmrvila i ubacila u televiziju u nadi kako će ove mrvice stići do njih. Majka je na ovo kćerkino objašnjenje zanijemila, zaplakala i ostala bez teksta.
Mislim da nas ovakvim lekcijama mogu samo djeca naučiti jer mi odrastamo i trudimo se biti sve i svašta, a zaboravljamo biti ljudi. I čini se kako su baš djeca pravi primjer ljudskosti i smisla postojanja svakoga čovjeka. Primjer je tomu i djevojčica iz prethodne priče koja je u svome srcu osjetila žalost zbog gladne djece, ali i neizmjernu ljubav koju je upravo mrvicama kruha pokušala poslati ovim mališanima. Savršen primjer ljudskosti, zar ne? Savršen primjer dobroga primjera na društvenim mrežama za koje danas brojni stručnjaci tvrde kako nas zaglupljuju. S jedne strane to može biti istina, ali druga strana nudi i jednu sasvim drugačiju dimenziju. Onu koja se može iskoristiti na vlastiu izgradnju i svakodnevni višesatni rad na sebi jer ipak smo mi ti koji imamo pravo izabrati kakav ćemo društveni sadržaj konzumirati.
Ljudi na platformama čitaju ono što žele pročitati pa se događa i to da instinktivno reagiraju bez razmišljanja, bez racionaliziranja viđenoga i pročitanoga, a do toga dovodi još jedna ne baš lijepa činjenica, a ta je kako kultura čitanja polako izumire. Mnogi će stručnjaci, psiholozi, motivacijski govornici savjetovati čitanje. Jer dobra knjiga će uistinu otvoriti oči pa se neće javljati potreba za lošim sadržajima na društvenim mrežama, nego ćemo ovaj put instinktivno početi tragati za štivom koje će hraniti našu dušu i pozitivno utjecati na druge aspekte naših života.
Tada ćemo se sami početi radovati sitnicama i uvidjeti kako su one te krupne stvari koje nedostaju našim životima. Nedostaje nam samo malo više motivacije za običan svakodnevni život jer od običnih dana satkane su niti našega postojanja. Takvi obični dani postaju posebni onoga trenutka kada žena postane majkom, muškarac ocem, kada dom ispuni vrisak i smijeh djece. Običan dan postaje poseban kada unatoč kiši čovjek odluči biti nečiji kišobran i ugrijati ga toplom riječi daleko od njegovih briga i muka. Običan dan postaje poseban onoga trenutka kada kreneš u vrtić, završiš školu, uzmeš svoju diplomu u ruke i u njoj prepoznaš sve one mukotrpne dane i sate koji su ispunjavali tvoje obične dane da bi te doveli do ovoga posebnoga. Običan dan postaje poseban onda kada ti se vlastito dijete nađe u zagrljaju i prepriča ti svoj dan u vrtiću ili školi. Običan dan postaje poseban onoga trenutka kada svoju obitelj vidiš nasmijanu i oko zajedničkoga stola okupljenu. Običan dan postaje poseban onda kada ti odlučiš da on to bude. Jer svaki običan dan već jest poseban samim tim što si se probudio i životu poželio još jedno dobro jutro. Živote, dobar Ti dan!
