Za služenje Evanđelju nade, i od Crkve koja živi u Europi traži se da slijedi put ljubavi. To je put ljubavi koja evangelizira, raznovrsno zalaganje u služenju, spremnost za ustrajnu i neograničenu velikodušnost.
Primljena i darovana ljubav za svaku je osobu izvorno iskustvo u kojem se rađa nada. “Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Sam po sebi on ostaje biće neshvatljivo, život mu ostaje lišen smisla, ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje.”
Izazov Crkve u Europi danas sastoji se, dakle, u pomaganju suvremenom čovjeku da iskusi ljubav Boga Oca i Krista, u Duhu Svetom, po svjedočenju ljubavi, koja u samoj sebi ima unutarnju snagu evangeliziranja.
U konačnici, u tome se i sastoji “Evanđelje”, radosna vijest za svakog čovjeka: Bog nas je prvi ljubio (usp. 1 Iv 4,10.19); Isus nas je ljubio do kraja (usp. Iv 13,1). Zahvaljujući daru Duha, Božja se ljubav daje vjernicima, čineći ih dionicima svoje vlastite sposobnosti za ljubav: ona postaje moćna sila u srcu svakog učenika i u cijeloj Crkvi (usp. 2 Kor 5,14). Upravo jer je Božji dar, ljubav čovjeku postaje zapovijed (usp. Iv 13,34).
Življenje u ljubavi, dakle, postaje radosni navještaj svakoj osobi i čini vidljivom Božju ljubav koja nikoga ne napušta. U konačnici, to znači izgubljenom čovjeku dati valjane razloge da se nastavi nadati.
Crkva potvrđuje da je “znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda”, kad osobe, obitelji i zajednice snažno žive Evanđelje ljubavi. Drugim riječima, naše su crkvene zajednice pozvane da budu prava vježbališta zajedništva.
Po svojoj naravi, svjedočenje ljubavi mora se protegnuti preko granica crkvene zajednice i doprijeti do svake osobe, tako da ljubav prema svim ljudima postane poticaj istinske solidarnosti u svim dijelovima društvenog života. Kad Crkva služi ljubavi, ona istodobno razvija “kulturu solidarnosti”, i tako pomaže oživljavanju univerzalnih vrijednosti ljudskog suživota.
U tom vidu, valja ponovno otkriti pravi smisao kršćanske dragovoljačke službe. Rađajući se iz vjere i njome trajno hranjeno, to će služenje trebati povezivati stručnu spremu i čistu ljubav, nukajući one koji mu se predaju da “uzdignu osjećaje jednostavnog čovjekoljublja na visinu Kristove ljubavi; na ponovno zadobivanje, među mukama i umornosti, svakog dana svijesti dostojanstva svakog čovjeka; na otkrivanje potreba osoba započinjući, kad je potrebno, nove putove tamo gdje je najhitnija potreba i gdje je najslabija pažnja i potpora”.
Izvor: Iz Petog poglavlja Postsinodalne apostolske pobudnice svetog oca Ivana Pavla II. biskupima, svećenicima i đakonima, redovnicima i redovnicama i svim vjernicima laicima o Isusu Kristu, koji živi u svojoj Crkvi, izvoru nade za Europu
