„Naviještanje Isusa Krista i njegova Evanđelja koje bi se ograničilo samo na europski kontekst odavalo bi simptome zabrinjavajućeg nedostatka nade. Djelo evangelizacije nadahnuto je istinskom kršćanskom nadom kad se otvara univerzalnim obzorima koji dovode do darežljivog davanja svima onoga što smo sami primili kao dar. Na taj način misionarsko djelovanje ad gentes postaje izraz Crkve oblikovane Evanđeljem nade, koja se trajno obnavlja i pomlađuje. Crkva u Europi je tijekom stoljećâ gajila tu samosvijest: nebrojene čete misionara i misionarka, idući ususret drugim narodima i drugim civilizacijama, naviještale su Evanđelje Isusa Krista narodima čitavog svijeta.
Isti misionarski žar mora nadahnjivati današnju Crkvu u Europi. Smanjenje broja svećenika i osoba posvećenog života u nekim zemljama nijednu partikularnu Crkvu ne smije spriječiti da potrebe sveopće Crkve učine svojim vlastitim potrebama. Svaka će partikularna Crkva naći način promicanja priprave za misijsko djelovanje ad gentes i tako velikodušno odgovoriti žarkoj molbi mnogog puka i mnogih naroda željnih da upoznaju Evanđelje. Crkve drugih kontinenata, posebice Azije i Afrike, još uvijek gledaju na crkve u Europi i očekuju da one nastave sa svojim misionarskim pozivom. Kršćani u Europi ne mogu iznevjeriti svoju povijest.“
Izvor:
Iz Trećeg poglavlja Postsinodalne apostolske pobudnice svetog oca Ivana Pavla II. biskupima, svećenicima i đakonima, redovnicima i redovnicama i svim vjernicima laicima o Isusu Kristu, koji živi u svojoj Crkvi, izvoru nade za Europu
