Bacih Te u provaliju želja i ambicija i zaboravih na snagu koju su mi pružale Tvoje ruke dok su me čvrsto držale da ne potonem u bjesnilu mora.
Mrak je ovdje.
Ljudi nema.
Tek prazne olupine nasukane na tronove od precijenjenog zlata.
Tražih dušu, a dobih prah.
I Tvoj pogled se čini dalek, ali ipak ne toliko stran.
Samo me pomalo sram,
Tražiti da me opet pogledaš blago, da mi osmijeh daš,
Da mi pokažeš nebo i otjeraš strah.
Znam da i dalje brineš o meni,
Dobrotu mi, u liku ljudi, šalješ svaki dan,
Ali tmurnost oko mene preuze bića moga svaki gram.
I premda ću oprost, možda, zaslužiti teško,
U tu službu predajem cijelo biće grešno.
Očisti ga i novom vatrom zapali stari žar,
Neka svaki moj dan, bude Tebi na dar.
