Tiho se mrak spušta, ranije nego inače.
Mirisi ispečenog kruha i ugljenih peći polako ispunjavaju prohladnu večer, poput kakvih svilenkastih zavjesa, dok gradom bruje nebrojeni automobili, noseći u sebi čovjeka koji se vraća kući.
Vraća se svom domu, svome prigušenom žutom svjetlu i blještanju televizijskog ekrana.
Sam je.
Ili sam nije.
Skupljeni problemi u jednoj vreći, laži, obmane i milijun ostalih grijeha kao sidro dovedoše koljena pred raspelo.
Krunica je u ruci.
Žuljavi prsti, prebiru drvena zrnca.
Jesi li tu?
Dođoh Ti reći da sam slab.
Da me bole skučena i teška pluća.
Da sam umoran.
Od sebe,
Od dana,
Od godine.
Jesi li tu?
Znaš, dugo se nismo čuli.
Ja Te ne htjedoh naći i
Nisam Te želio vidjeti ni onda kada si očit bio.
Jesi li tu?
Mogu li se odmoriti u Tebi?
Ti si rekao da svi mi koji smo izmoreni i opterećeni, da ćeš nas odmoriti.
Hoćeš li odmoriti i mene?
Jesi li tu?
Ja nisam bio, a ne znam ni jesam li sad.
Samo znam da mi treba tvoja milost, tvoja ruka, tvoj znak.
Voliš li me još uvijek?
Jesi li tu?
Ja dobar nisam.
Stalno padam.
Stalno se gubim u nebitnim svakodnevnostima.
Jesi li tu?
Kako da se vratim?
Što da radim?
I oči me peku, a suze pustiti ne mogu.
U kavezu se svezah, otpustiti omču ne mogu.
Možeš li je otpustiti Ti?
Trebaš mi.
Sebično i ljudski.
Jesi li tu…?
